Kolumne

Kontemplacija situacije

Prilagođavanje, kao najkonkretnija obrambena reakcija nagona za preživljavanjem, u prirodi je svakog živog bića. Od te sposobnosti ovisio je i ovisi opstanak mnogih vrsta, pri čemu je čovjek već odavno taj koji nameće i diktira uvjete svim ostalim dvo-, četvero- ili stonožnim, letećim ili plivajućim stvorovima. Čovjek je taj koji je posredno utjecao ili umjetno stvorio i posljednji virus zbog kog ljudi na svim meridijanima podjednako strahuju i zbog kog se na razinama država provode različite mjere s istim ciljem – preživljavanja.

Prvi val krize, onaj od ožujka do svibnja, kod nas je prošao na svim preživjelima poznati način, a drugi, iako neočekivani (»dolaskom toplijih dana virus će nestati«, tako se u većini pričalo proljetos), dočekan je koliko-toliko spremnije s iskustvom poznate reakcije na uzrok ponovljene greške (puštanje 20.000 ljudi na utakmicu, pune džamije za Ramazan, održavanje izbora bez ozbiljnijih mjera zaštite...). Znala za to ili isto tajila, tek vlast je, nekako odmah poslije izbora, građanima obnarodovala informaciju da opasnost od korone nije prošla, nerijetko optužujući upravo njih kao glavne krivce za ono što nas je opet snašlo. U javnosti, bar u onom njenom dijelu koja je sklonija kritičko-analitičkom razmišljanju, sve više su počele priče o nespremnosti države da se na odgovarajući način suprotstavi globalnoj opasnosti s lokalnim posljedicama, od onih o nedostatku testova na koronu, preko skrivanja podataka o nabavi medicinske opreme, do neopremljenosti bolnica i skrivanja stvarnog stanja, napose kada je riječ o broju umrlih od koronavirusa. Naravno, sve to garnirano svakodnevnim kafanskim mudrolijama o uzrocima i pravoj naravi ove bolesti, o krivcima za njen nastanak i širenje... konačno i o njenom krajnjem cilju: cjepivu kao spasonosnom lijeku, odnosno sredstvu da se – baš kako to sve veći broj pristaša teorija zavjere voli biti uvjeren i ustrašen zbog čipovanja osobnih dokumenata, lociranja preko mobitela, 5 G mreže... – preko njega obavi dodatna kontrola nad svakim živim bićem.

Sve ovo, u manjoj ili većoj mjeri, poznato je svakom (su)građaninu i svaki od njih o istome ima različito ili slično mišljenje, a jedino što nam je zajedničko je činjenica da vlastita znanja ili uvjerenja u ogromnoj većini slučajeva nemaju ama baš nikakvog utjecaja na mjere koje se donose ili su u planu. Ako se u sebi pomirimo s ovom činjenicom, i ono što nam je činiti lakše će nam pasti. A izbor je, budimo iskreni, veoma sužen i prilično jednostavan: pridržavanje propisanih mjera, dopadale nam se one ili ne, bile one ispravne ili ne.

Tako, eto, od globalne, preko regionalne i državne, stižemo i do lokalne slike u našem malom mistu. Ona se, u usporedbi s nedavnim iskustvom iz jedne druge sredine i jedne druge države u kojoj se jezici trenutačno prepliću kao u Babilonskoj kuli, u biti ni u čemu suštinski ne razlikuje: na prvoj crti bojišnice protiv koronavirusa osnovno oružje i dalje su maske u zatvorenom prostoru, držanje odstojanja i dezinfekcija ruku, dok se dolaskom u malo privatnije okruženje u pozadini s manjom ili većom pažnjom slušaju najnovije informacije vezane za opće stanje. U našoj sredini, dakle, stvar je i poznata i očekivana. Primjerice, u potpuni zaborav otišla je činjenica da je Takmičenja risara otkazano, baš kao što će to biti slučaj i s otkazivanjem uobičajene središnje proslave Dužijance, a isto tako i s predstojećim Szent Istvánom u Subotici i na Paliću, Interetnom, Danom grada, moguće i s Filmskim festivalom i Festivalom dječjih kazališta.

I kako god da se pogleda na ovu stvarnost, ovim se odlukama Gradskog stožera za izvanredne situacije nema što zamjeriti: em nisu »autonomne« nego slijede one »odozgo«, em su iznuđene, jer bi u protivnom došle u sukob s odredbama zakonske snage (a nezamislivo je, je li, bar kod nas, da vlast krši zakon), a i nije daleko od zdravog razuma zaključiti da bi njihovo održavanje vrlo brzo generiralo naglo povećanje broja zaraženih, mapirajući tako Suboticu kao najnovije krizno žarište sve omraženijeg virusa. Poznat je, i u tom smislu nije iznenađujuć ni izostanak kritika javnosti na račun lokalne samouprave koja je i donijela odluke o otkazivanju navedenih manifestacija, jer se i ista ta javnost za ovih pola godine navikla na koronavirus kao na neželjenog gosta kog ne možeš izbaciti niti iz svoje kuće, a kamoli iz života. Poznato je, i ne iznenađuje, uostalom, ni činjenica da je nova fontana na Trgu slobode otvorena bez pompe i samohvalisanja, jer toga – s izuzetkom možda čelnih ljudi lokalne samouprave, na čelu s gradonačelnikom – ne nedostaje niti je ikada nedostajalo nikome normalnom u ovom gradu.

Konačno, otkazivanje navedenih manifestacija, uz preporučljivo pridržavanje ovih mjera, možda je prava prilika da se – nakon vlastitih briga oko predstojeće školske godine, nabave ogrjeva ili lijekova, ili pak svih ostalih problema koji opstanak znače – u miru i tišini posvetimo postavljanju pitanja, promišljanu i donošenju zaključaka o tome zašto je Gradski stožer za izvanredne situacije zabarikadirana kula za sva konkretna pitanja koja se tiču (pravog) stanja u svezi koronavirusa, koji uglavnom služi kao neka vrsta kombinacije lokalnog statističkog zavoda za iznošenje brojki i slova i skretničara u provedbi odluka s više instance? Ili pak: je li milijun eura za novu fontanu u središtu grada prava cijena za njezinu upotrebnu vrijednost?

Z. R.