Kolumne

Opći interes pojedinaca

Srbija je, i vrapci to znaju, visoko etatizirano društvo u kom su svi oblici javnoga života podređeni državnom činovničkom aparatu, a već skoro jedno desetljeće i jednom čovjeku. Mnogi su se umjetnici, pisci poglavito, s velikim uspjehom bavili ovom temom (Nušić, Domanović, Zmaj...), a možda najuspjeliji opis podređenosti pojedinca pred državnim aparatom dao je dvojac Dušan Kovačević – Slobodan Šijan u filmu Ko to tamo peva kada na pitanje konduktera Krstića (Pavle Vuisić) gdje mu to vode upravo regrutiranog sina vozača Miška (Aleksandar Berček), Poručnik (Slobodan Aligrudić) odgovara: »Vojna tajna«.

Subotica je, i vrapci to znaju, sastavni dio Srbije i kao takva dijeli sudbinu cjelokupnog društva, a otkako je na vlasti koalicija Srpske napredne stranke (SNS) i Saveza vojvođanskih Mađara (SVM) ovaj grad od ostalih dijelova u državi razlikuje se ponajviše samo po svojoj arhitekturi i uređenosti, mada se i na tom planu uveliko radi na njenoj unifikaciji, »balkanizaciji«, što bi, dok je bio u oporbi prema nekoć vladajućoj Demokratskoj stranci (DS), rekao predsjednik SVM-a István Pásztor, odnosno devastaciji, što bi rekli arhitekti i urbanisti, odnosno etatizaciji, što bi za potrebe ovog teksta rekao izvjesni Z. R. Prevedeno s poludefinicijskih opisa stanja u ovom gradu na svakodnevne primjere to izgleda ovako: »vojnih tajni« je na svakom koraku, a na njih prvi nailaze rijetki novinari u ovom gradu koji još uvijek imaju volju baviti se svojim poslom a ne propagandom. »Vojna tajna« je zapravo svaki posao koji se radi u koaliciji lokalna samouprava – privatni kapital, pa otuda i ne čudi što javnost ni danas ne zna za koliko je oštećen JKP Parking zbog toga što mu je više od godinu dana bila onemogućena djelatnost u dijelu Ulice Sándora Petőfija, jer su neki privatnici tamo nešto gradili i potpuno obustavili promet. Ne čudi ni to što javnost ni do danas ne zna pod kakvim se uvjetima izdaju građevinske dozvole u najužoj jezgri grada, kao ni one u zaštićenim ulicama poput braće Radića.

Ne čudi stoga, ali bogami zabrinjava, ni to što javnost nema iole preciznije podatke o situaciji u gradu, a koja već mjesecima potresa cijeli nam Planet. Ako izuzmemo tjedna priopćenja Gradskog stožera za izvanredne situacije, koja se uglavnom svode na puke statističke podatke o broju zaraženih, oboljelih i umrlih u Subotici, te na provođenje mjera koje u manjoj ili većoj mjeri vrijede za cijelu državu, ostaje čitav niz nepoznanica koje se tiču javnog zdravlja, odnosno pojedinačne sudbine svakog (su)građanina. Tako, recimo, u sjajnom tekstu pod indikativnim naslovom Subotica: U gradu niko nije nadležan za informacije o virusu korona novinarka Vojvođanskog istraživačko-analitičkog centra Natalija Jakovljević na istoimenom portalu ističe kako se novinari u vezi s koronavirusom u Subotici mogu informirati isključivo preko službenih sajtova Gradskog stožera za izvanredne situacije, te Opće bolnice Subotica, dok se svi ostali detalji vezani uz ovu itekako problematičnu temu mogu svrstati u kovačevićevsko-šijanovsku »vojnu tajnu«. Zaista vrijedi pročitati ovaj tekst, pa se prisjetiti što ste se ne tako davno i sami upitali, ali i saznati kako bi mogla izgledati komunikacija na relaciji vlast – mediji – javnost samo kada bi Subotica bila uređeni grad, a Srbija otvoreno društvo. Odmah recimo: u tekstu nema odgovora niti s jedne adrese niti na jedno postavljeno pitanje, ali njegova suština i jeste upravo u pitanjima koja za cilj imaju podmazivanje zahrđalih moždanih vijuga u najvećem dijelu javnosti kako bi se probudila svijest o vlastitoj sudbini.

Kao ciljnu instituciju svojega istraživanja Natalija Jakovljević uzela je Gerontološki centar, odnosno kakvo je stanje u njemu, sve radi sprječavanja širenja glasina, baš kao što je to proljetos na temu Kliničkog centra Vojvodine uradila Ana Lalić. Na upite koliko je u prethodnom razdoblju korisnika Gerontološkog centra hospitalizirano u subotičku Bolnicu, kakvo je njihovo zdravstveno stanje, ima li smrtnih slučajeva, ima li među njima hospitaliziranih djelatnika Gerontološkog centra, jesu li svi korisnici i djelatnici testirani na virus, odnosno kako je virus uopće ušao u Gerontološki centar, kakve su mjere dodatno poduzete, kao i kome se od medicinskih radnika ili liječnika novinari mogu obratiti za informacije, novinarka VOICE-a naišla je na zid šutnje i u Gradskom stožeru za izvanredne situacije, i u Općoj bolnici Subotica, i u Gerontološkom centru i u Ministarstvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja. Namjesto toga, Gradski stožer za izvanredne situacije 3. kolovoza donosi, pozivajući se na podatke Zavoda za javno zdravstvo, priopćenje da je u Subotici do sada registrirano 310 oboljelih osoba, da je od početka epidemije u gradu umrlo 12 osoba, te slične brojke i slova iz subotičke Bolnice. Za sve ostale podatke novinarima i znatiželjnim dijelovima javnosti ostavljeno je široko polje da se o istima raspitaju kod rodbine, prijatelja, susjeda i, eventualno, ponekog insajdera iznutra koji je, najčešće bez imena, voljan progovoriti o detaljima koji ih zanimaju.

Uz konstataciju, koja se i u tekstu navodi već na samom početku, da ovakav odnos nadležnih prema novinarima i javnosti stvara nepovjerenje građana prema vlasti dodajmo i da je on posljedica desetljećima brižno njegovane tradicije selekcije informacija o tome što običan građanin smije znati, a što ostaje u ekskluzivnoj domeni vlasti pod radnim nazivom »vojna tajna«. Uostalom, opće je poznato da informaciju o požaru u Gornjem Tavankutu nećete dobiti od subotičkih vatrogasaca nego od nekog činovnika iz Beograda. Korona je, pak, mnogo ozbiljnija, pa je, naravno, i selekcija restriktivnija. U općem interesu pojedinaca.

Z. R.