Kolumne Kolumne

Nacivirus

Predugo, izgleda, traje ova priča o koronavirusu da bi ju oboljeli od jednog provjereno opasnijeg mikroba mogli podnijeti. Predugo su, naime, zbog korona konkurencije oboljeli od nacivirusa potisnuti u drugi plan i preko noći izbačeni iz javne sfere, dijeleći sudbinu s običnim bolesnicima, zvijezdama rijalitija i estradnim kreštaljkama. Da nije Informera i njemu sličnih, skoro da bismo i zaboravili da tako nešto postoji.

Jedva je, valjda, i I. M. (kako je navedeno u policijskom priopćenju) dočekao Vaskrs, pa da svojim pravoslavnim (i svim drugim) susjedima probode oči bojama hrvatskog barjaka kog je izvjesio na terasu svog stana na Prozivki i probije uši promuklim arlaukanjem Marka Perkovića Thompsona. Što je I. M., ili njegov odvjetnik, rekao u svoju obranu nakon privođenja za sada ne znamo, ali znamo da ga je policija uhitila zbog »širenja nacionalne, rasne i vjerske mržnje«.

U moru informacija koje se tiču uredbi, naredbi, apela, preporuka i drugih servisnih vijesti sa samo jednom temom ovaj događaj svakako zavrjeđuje pažnju po više osnova. Ključna je ta, i pođimo od nje, da »slučaj I. M.«, ali i najvećeg broja propratnih komentara u vezi s tim, na najbolji način demantira optimiste koji vjeruju da će se svijet nakon ovako velikog šamara kakav mu je dao običan mikroorganizam dozvati pameti i biti bolji. Ne, nacivirus je stariji, jači i otporniji i samo čeka da nastavi život kakav je na ovim prostorima vodio i do sada.

Suptilniji dio ove priče vezan je uglavnom za pravno, moralno i »normalno« područje, a da je pri tome zaista teško odrediti što bi običnom čovjeku moglo biti zanimljivije. Pravno bi zanimljivo, recimo, bilo čuti po kom osnovu je I. M. uhićen: je li zabranjeno isticanje zastave strane države na privatnom posjedu (što terasa vlastitog stana, kao i kuhinja, kupaona, spavaća soba ili WC svakako jesu)? Vispreniji odvjetnik svakako bi postavio hipotetičko pitanje znači li to da su policiji otvorena vrata privatnih stanova za utvrđivanje podobnosti nacionalnih simbola nakon svake prijave susjeda? A onaj još vispreniji bez problema bi se, na temelju zilijuna sličnih primjera, sjetio postaviti pitanje je li protuzakonito u privatnom prostoru istaći i zastavu, recimo, Rusije ili pak Poljske, za koju, ako malo bolje pogledaš, ne znaš odnosi li se na državu ili pak Bačku, Vojvodinu, Crvenu zvezdu ili neko drugo sportsko društvo tih boja diljem svijeta? Ako je zabranjeno, zašto se i takvi prekršitelji ne hapse? Ako je, pak, optužba za širenje nacionalne, rasne i vjerske mržnje uslijedila zbog Jasenovca i Gradiške Stare, čuvenog hita svih ustaša na svim kontinentima – kapa dolje! Nemam više pitanja.

Marko Perković Thompson otvara i sljedeća dva zanimljiva pitanja, od kojih se prvo tiče moralnosti. Ostavimo li glazbenim stručnjacima da se bave kvalitetom nota i glasa kojim Thompson pjeva svoj repertoar pred nama je još uvijek dovoljno materijala za bavljenje ovim pitanjem. Recimo, kako netko tko se kune u svoje kršćanstvo (katoličanstvo), kao religiju ljubavi, može ravnodušno gledati u spodobe u crnim odorama i ustaškim kapama, odnosno kako mirno može slušati povike »Za dom« i odvike »Spremni« na koncertima ovog bohoca? Kako se netko istim žarom pali na Lijepa li si kao i na Čavoglave i već spomenutu Jasenovac i Gradiška Stara? Ili, pak, odgovor leži u zaključku o poistovjećivanju između pjevača i njegove publike. Ali, čak i kod ovako čistih pitanja vrag-odvjetnik odmah će skočiti i pitati nije li Thompson hrvatska inačica Baje Malog Knindže, koji je također poznat po stihovima iz kojih naprosto kulja humanost, i zbog čega onda zbog širenja nacionalne, rasne i vjerske mržnje nisu bili uhićeni svi koji su prije pet godina došli na njegov koncert u Subotici?

Možda ne najzanimljivije, ali svakako najproblematičnije je pitanje »normalnosti« ako se ono poveže uz ime Marka Perkovića Thompsona i svih njemu sličnih individua ili grupa. Problem s ovim pitanjem utoliko je složeniji ukoliko se u obzir uzme da su Thompson »tamo«, a Knindža »ovdje«, zahvaljujući sprezi vlast-mediji, dobili pravo građanstva do mjere da, ako ne nenormalni, a ono »malo onako... čudni« bivaju svi oni koji slušaju Beethovena ili Lennona, čitaju Kunderu ili Lucića, odnosno svi oni koji u sudionicima Parova, Zadruge ili Farme vide čovjekolika bića, stvorena od svojih kreatora s ciljem da javnost truju virusom primitivizma, gluposti, zla i opačina svih vrsta.

Naravno, ne manjka niti onih koji na »slučaj I. M.« gledaju kao na najobičniju provokaciju, načinjenu s ciljem da uzburka već umrtvljenu (među)nacionalnu scenu u ovom i inače nacionalno osjetljivom gradu. Ma kako paradoksalno zvučalo, zagovornici takve teorije u pravu su čak i ako su u krivu, jer je šovinizmu, kao žešćem bratu nacionalizma, provokacija imanentna osobina; pogonsko gorivo koje nastaje filtriranjem najčistije mržnje i omalovažavanjem Drugoga.

Na koncu, završimo ovaj tekst jednim apsurdnijim, a opet pravno-moralno-normalno manje problematičnim pitanjem: što bi bilo da je I. M. – kao, recimo, ateist – u nedjelju na terasu svoga stana izvjesio ćilim s likom Karla Marxa, a svojim pravoslavnim susjedima, umjesto što ih je vrijeđao, od vrata do vrata čestitato »Hristos vaskrese«: bi li po njega došla policija ili liječnici? Ili bi završio na Pinku?

Z. R.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika