Kolumne Kolumne

Mutacija života

Od pojave koronavirusa, kako uglavnom možemo vidjeti na društvenim mrežama, i život na Planetu mutira u najrazličitijim formama: u Barceloni, umjesto ljudi, divlje svinje šeću ulicama grada; negdje u Japanu, umjesto vozača, pleme srna i jelena prometuje na autocesti; i »iz aviona« se vidi kako je zrak svuda postao čistiji, a voda nekako bistrija...

Mutirani oblici života, bar kada je o ljudima riječ, polako se pojavljuju i u našem malom mistu: pod silom izvanrednog stanja neke navike uveliko se usvajaju, a neke – one starije – polako se vraćaju u drugačijem obliku. Eto, recimo, tržnica, o kojoj je – istina u onoj novoj, virtualnoj formi – u prošlom broju našeg tjednika bilo riječi zaživjela je u mjeri koja bi se najplastičnije dala opisati nicanjem bilja nakon tretmana herbicidima: nema je tamo gdje joj je mjesto, ali se pojavljuje posvuda okolo. Pojavljuju se tako – i to recimo odmah – na radost željnih kupaca prodavači rotkvica, mladog luka, hrena, salate, domaćeg i južnog voća, pa čak i toaletnog papira na svega nekoliko koraka od zabravljenih vrata tržnice, one prave. Čak i oni prodavači, na koje u normalno vrijeme (jer ovo to svakako nije) nismo ni obraćali pažnju, na ulazima svojih kuća po svim dijelovima grada odjednom su postali vidljiviji i, što (im) je još važnije, predmet pažnje potencijalnih mušterija. Svjedoče o tome pravi redovi – onakvi kakve viđamo ispred prodavaonica, ljekarna ili banaka – ispred njihovih kapija i sada visinu prihoda određuje isključivo njihova sposobnost u nabavi tražene robe i, naravno, »investicijski potencijal« koji za to imaju. Cijena je, bar za sada, u drugom planu, jer prevelikih mogućnosti izbora i tako baš i nema. Oni probirljiviji, koji se ni u ovim okolnostima ne zadovoljavaju samo nabavom osnovnih namirnica nego od života traže i estetiku, mogu na istoj toj ulici naići i na prodavače rezanog ili živog cvijeća, rasada i sličnih stvari. Treba samo malo špartati u okolici Zorke, Bunjevačke (Ulica Ivana Antunovića), a vjerojatno je isto i na Makovoj sedmici, u Malom Bajmoku, Šandoru, Gatu, Senti, Kertvarošu ili u bilo kom drugom dijelu Subotice, gdje nekako vidnije, osim već navedenog cvijeća, postaju i natpisi da ukućani prodaju jaja, slaninu i druge neizložene proizvode.

Ne, nije ovo apel komunalnoj policiji, sanitarnoj, tržišnoj ili financijskoj inspekciji da se bavi pitanjima legalne prodaje, izdavanjem fiskalnih računa, plaćanja poreza i sličnih stvari iz područja sive ekonomije. Upravo suprotno: ovo je trenutna slika Subotice u kojoj se dovija tko kako zna i umije da bi prodao ili kupio robu koja se nudi.

Mutacija donedavno normalnog života, odnosno vraćanje na njegove ranije ostatke, odvija se, naravno, i na druge načine. Tako, recimo, ovih dana jedan prilično popularni kafić, umjesto vrata, otvara tek šalter na njima s natpisom »kafa za poneti«, dok je ulogu nekakve kavane na otvorenom – sličnu onoj poznatoj gdje lokalci ispred kvartovnog dućana cijevče pivo i razglabaju o aktualnoj domaćoj i svjetskoj situaciji – poprimila, vjerovali li ne, i jedna obrtnička radnja. Razlika u odnosu na kvartovni dućan jedino je u tome što su gosti i domaćini svi: i gazda i njegovo društvo, a turu obrće kako tko stigne.

Mutirala je, ne znam jeste li i vi to primijetili ili to samo meni tako djeluje, i ljudska ćud: za razliku od prije samo mjesec-mjesec i pol, većina ljudi postala je – kao za Božić – nekako pristojnija i humanija, umjesto nervoze i svađa zbog redova i sporog rada činovničkih djelatnika sada odjednom mir, tišina i razumijevanje. A nekako su (djeluje li to opet samo meni tako?) i plastične kutije i ostale improvizirane »blagajne« sirotinje ispred prodavaonica punije. Oni imućniji, o jednom od njih već smo pisali (Tomislav Karadžić, ponovimo), pokazali su da se ispod debelih naslaga materijalnog blagostanja ipak krije ljudsko srce, a na radost zaposlenih u subotičkoj Bolnici takvu praksu nastavio je i Mozzart, kladionica koja je za potrebe medijskog predstavljanja nazvana kompanijom, a koja im je – što je najbitnije – donirala 10.000 eura za nabavu posteljine i medicinskih uiniformi. S tim u vezi, sigurno ste i to primijetili, mutirala je i mržnja prema migrantima. Dobro, kod dijela »komentatora« na društvenim mrežama ona je i dalje – poput zubače ili sličnog korova – i dalje živa i aktivna, ali svakako je činjenica da većina nesretnih ljudi tamnije boje puti, drugačijeg jezika i vjerskog opredjeljenja više nije opasnost broj jedan kada je riječ o miru i sigurnosti u Europi i svijetu.

Što bi se nakon ovako površnih, a golim okom vidljivih, pojava dalo zaključiti? Da nas je koronavirus dovoljno zastrašio da iz njega kao pouku izvučemo kako je ljepota života u malim stvarima; kako uopće nije teško biti fin i kako je ljubav mnogo ljepša od mržnje? Da, to bi vjerojatno rekli optimisti koji vjeruju u idealni univerzalni poučak. Oni oprezniji, koji se obično nazivaju pesimistima, u svijest bi prizvali ranije slične događaje: kuga, boginja i kolera bilo je i u srednjem vijeku, a nakon njih revolucija i ratova; nedugo iza španjolske gripe uslijedio je Drugi svjetski rat. Ovo, naravno, nije predskazanje nego realnost. Ona ranija.

Z. R.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika