Kolumne

Šutnja

Zoran Milanović položio je u utorak zakletvu i tako postao peti po redu hrvatski predsjednik. Iz njegovog inauguracijskog govora izdvojit ću samo dio koji se tiče vanjske politike, jer se u kontekstu odnosa Zagreb – Beograd to reflektira i na hrvatsku manjinsku zajednicu u Srbiji. Milanović je kazao da će se u vanjskoj politici fokusirati na one točke na kojima se može graditi suradnja i prosperitet. »Nema dileme da takvih točaka ima nesuporedivo više od onih koje nas udaljavaju i od susjeda i od svijeta, čak i kad su posrijedi države s kojima imamo najviše neriješenih pitanja«, kazao je Milanović. Svakako da Srbija spada u države s kojom Hrvatska ima poprilično neriješenih pitanja, pa bi se ovih nekoliko rečenica moglo iščitati kao naznaka da ta neriješena pitanja neće biti točke prijepora, već će se o tim spornim i otvorenim pitanjima razgovarati, pregovarati, dogovarati. Da pušu neki novi vjetrovi, ne samo iz Zagreba već i iz Beograda, rekla bih da se vidi i po tome što su srbijanski mediji o inauguraciji Milanovića izvijestili bez ostrašćenosti, što, podsjetit ću, nije bilo prije mjesec i pol dana kada je Milanović pobijedio na predsjedničkim izborima. Od komentara su se (za razliku od prošlog puta) uzdržali i dužnosnici srbijanske vlasti. Daju li to i oni šansu surdanji i prosperitetu (što reče Milanović) ili su prosto na dnevnom redu neki drugi (važniji) problemi kao što su Crna Gora, Kosovo ili Republika Srpska? Neću nagađati, jer vrlo brzo pokazat će se mogu li Beograd i Zagreb hladne glave razgovarati o otvorenim i prije svega spornim pitanjima koja postoje između ove dvije države. Kako se (na žalost) većina srbijanskih medija pretvorila u glasnogovornike vlasti, ova šutnja mogla bi biti naznaka da će i iz Beograda biti dana šansa suradnji.

I kada već govorim (pišem) o šutnji, hoću još nekoliko rečenica o njoj. Onoj šutnji kada se ljudi boje reći što misle, pa jednostavno šute. A s time smo se susreli pripremajući ovaj broj Hrvatske riječi. Prvo je jedna osoba, koja je naš sugovornik trebala biti prije svega kao stručnjak, odbila odgovarati na pitanja u strahu da bi se to moglo tumačiti kao njezin politički stav. (Bez obzira na to što tema nema nikakve dodirne točke s politikom). Onda su iz nekoliko udruga odbili govoriti o problemu koji im, iz ionako prazne kase, izbija nekoliko puta više novca. Iz straha da se ne zamjere vlasti ili možda da se i njihov istup ne protumači kao politički stav? Svejedno. Šutnja je izgleda postala recept za opstanak, jer čini se da ovdje sve važi ona Machiavellijeva – tko nije s nama, taj je protiv nas.

Z. V.