Kolumne

Koga volem, tome odem

Imala je Subotica u svojoj povijesti svakakvih gradonačelnika: i onih poduzimačkih i vizionarskih koji su licu grada dali izgled prepoznatljiv do današnjih dana; i onih sposobnih koji su to lice znali osvježiti, našminkati i sačuvati ga u vrijeme kada su drugi gradovi rušeni; i onih energičnih i autoritarnih koji su bili svjesni da su na hijerarhijskom vrhu i koji stoga nisu trpjeli drugačije mišljenje a kamoli ponašanje, i onih bljedunjavih kojih se danas gotovo nitko ne sjeća; i onih mirisavih koji su iz kabineta izlazili kao manekeni... Ali, ovakvog... nikada!

Bogdan Laban specifičan je po mnogo čemu. Specifičan je, recimo, po tomu što će ostati upamćen kao prvi gradonačelnik koji je autoru plakata »Bogdane, Bog je ljut« Vladimiru Polovini prijetio čupanjem grkljana i stavljanjem u betonske cipele. Specifičan je i po tomu što nijednom riječju, a kamoli gestom, nije stao u obranu svog člana Gradskog vijeća Simona Osztrogonca kada je ovom iz i do danas neutvrđenih razloga zapaljen dio imanja u Kraljevom Brigu. Specifičan je Laban i po tomu što je, umjesto da je s radničkom klasom i poštenom inteligencijom podijelio recept kako se do toga stiže, na upit otkud mu novac za toliku kuću, bazen i tenisko igralište u njoj izjavio da neće valjda nakon 30 godina rada živjeti u šatoru. Specifičan je i...

U bogatom nizu specifičnosti izdvojimo i ovu: Bogdan Laban kao gradonačelnik očito, i to iz samo njemu znanih razloga, bira društvo na čiju će manifestaciju otići. Uzmimo, primjerice, nekoliko posljednjih. Zima je, kao što smo na to već svikli, vrijeme prela, sijela, posela, balova, maskenbala... Vrijeme, dakle, opuštanja, zabave i razonode; vrijeme kada domaćini rado dočekuju goste. Pa još one ugledne. Pa makar taj ugled štitila samo i jedino funkcija. E, na neke od takvih skupova gradonačelnik se odaziva u prvom licu jednine, a na neke šalje svoje osobne zamjenice (ponekad i zamjenike, zarad rodne ravnopravnosti, valjda).

Kako naprijed rečeno ne bi zvučalo kao puko filozofiranje, navedimo samo neke razmjerno svježe primjere. Prošle je subotnje večeri gradonačelnik Bogdan Laban našao vremena biti i na Hercegovačkom sijelu (u hotelu Galerija) i na Ličkom prelu (u sali restorana Spartak), poručujući i jednima i drugima kako će lokalna samouprava uvijek podržavati ovakve manifestacije. Dva tjedna ranije gradonačelnik Bogdan Laban također nije imao ranije preuzetih obveza, pa je subotnju večer proveo s Bunjevcima na Prelu, poručujući i njima da će im subotička lokalna samouprava biti »siguran sugovornik« u svemu što im, »kao i drugim nacionalnim zajednicama u našem gradu«, može pomoći u očuvanju identiteta, običaja, »jezika« (!) i kulture. To isto, ili bar nešto slično, iz nepoznatih razloga (iako pozvan), iz njegovih usta nije moglo čuti oko 600 gostiju koji su se u organizaciji Hrvatskog kulturnog centra Bunjevačko kolo 24. siječnja okupili na Velikom prelu u sportskoj dvorani Tehničke škole Ivan Sarić. Nisu to već nekoliko godina unazad iz usta Bogdana Labana (iako pozvanog) mogli čuti niti sudionici i gosti Takmičenja risara na Đurđinu, manifestacije koju organizira Udruga bunjevačkih Hrvata Dužijanca na kojoj je uobičajeno da nakon risarskog ručka gradonačelnik zvonom starta početak natjecanja u kosidbi. Da nije toliko simbolike i značaja središnje proslave Dužijance u kolovozu gradonačelnik možda ne bi ni kruh primio od bandaškog para. Ali... nije valjda Laban tamo neki Čičičić, pa da umjesto njega somun u ruke uzme opće poznati Kesić. Pardon: Vesić.

U zaključku, nešto slično poput onog o svećiriličnom zaglavlju Opće bolnici u Subotici, istaknimo da ovakvo ponašanje Bogdana Labana (uz usputna uvodna nabrajanja) možda i nije loše za stanovnike ovoga grada, jer se iz njega (ponašanja) lako da nazrijeti da svoje osobne simpatije ne može (a djeluje kao da niti to želi) pokriti funkcijom koju obnaša, pri čemu su »druge nacionalne zajednice u gradu« obična floskula kojom (se) želi prikriti njezina suština: da stvarno i jesu »druge«. Ili možda treće, četvrte...

Na koncu, istaknimo i to da gradonačelnik može (a i ne mora) biti prisutan na manifestacijama ovakvog tipa, ali ako već prisustvuje, onda dobar kućni odgoj, pa i »protokolarna etikecija«, nalaže ravnopravan odnos prema svim »drugim nacionalnim zajednicama«. Ovako, po načelu strpljen-spašen (svako čudo za jedan mandat), vrijedi razmisliti o odgovoru na pitanje postaje li pingivin dirigent ako ga se odjene u frak i bijelu košulju?

Z. R.