Kolumne
Naelektrizirano
Posao je predstavnika nacionalnih manjina da artikuliraju, zagovaraju i zalažu se za ostvarivanje prava i poboljšanje položaja pripadnika nacionalnih manjina. To i rade, s manjim ili većim uspjehom, ovisno o svojoj snazi, političkoj mudrosti i spretnosti, ali i spremnosti većinskih političara da njihove argumente uvaže i zahtjeve i zakonske obveze ispune. Njihov je posao i da ukazuju na one neriješene probleme, prijepore i teške stvari koje većina želi zaboraviti, gurnuti pod tepih. Kada su u pitanju nacionalne manjine u Srbiji, takvih problema, teških nezacijeljenih rana iz prošlosti i nekažnjenih zločina je mnogo. O tome malo tko govori i piše u Srbiji, s izuzetkom samih manjinskih predstavnika uz časne iznimke Fonda za humanitarno pravo i Žena u crnom.
O takvim aktualnim temama razgovarali smo u ovom broju našeg tjednika s narodnim zastupnikom i predsjednikom Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislavom Žigmanovim. Naravno, s njegovim odgovorima i iznesenim stavovima, netko će se složiti, a netko ne; naše je da pitamo, njegovo da odgovori. S obzirom na to da smo tjednik koji je prvenstveno usmjeren na položaj i pitanja koja se tiču Hrvata u Srbiji, pitanja vezana uz ostvarivanje prava manjina u Srbiji su nam primarna, no ne može se zaobići niti kontekst u kojemu se ta prava ostvaruju (ili ne ostvaruju), a čini se da danas, iako nas predstavnici vladajućih stranaka i sam predsjednik Srbije (i vladajuće stranke) svakodnevno uvjeravaju da je bolja budućnost tu odmah iza ćoška, taj kontekst nije nimalo povoljan. U uzavreloj i naelektriziranoj političkoj sceni (ili bolje reći areni) Srbije u sadašnjem trenutku manjinska prava i nisu baš u centru pažnje. Osim, naravno, u prigodnim obraćanjima političara kada se multikulturalnost, interkulturalnost, zajedništvo ili već koji drugi termin je u modi uzdižu kao vrhunska vrijednost.
Ipak, činjenice govore da ta toliko hvaljena raznolikost, šarolikost, jezično i kulturno bogatstvo Vojvodine mogu vrlo brzo postati tek prošlost. Tako za naš tjednik dr. sc. Daniela Arsenović kaže kako uz negativan prirodni priraštaj i emigracija stanovništva značajno utječe na pad broja stanovnika nacionalnih manjina.
O tome govori i primjer Gordane i Marina Mučalov koji su sa svoje dvoje djece prije četiri godine napustili Monoštor i odselili se u Njemačku. Oni kažu kako su htjeli posao, sigurnost za svoju djecu i život u uređenoj državi. Kažu i da poslije samo četiri godine sve to i imaju. Posao imaju svi, a kupili su i stan. Poslije samo četiri godine. Videći scene ispred zgrade Vrhovnog kasacijskog suda gdje građani zaduženi u švicarskim francima već nekoliko dana prosvjeduju, a neki su stupili i u štrajk glađu, a vjerujem da ni onima zaduženima u eurima nije uvijek lako otplaćivati rate, ne možemo a da se ne zapitamo u čemu i kome je problem i kada će ova država biti takva da u nju netko poželi i doći, a ne samo iz nje otići?
J. D.
