Kolumne
Jabuke i istina
Trebam li se pozvati na riječi Karla Jaspersa, njemačkog filozofa i psihijatra, predstavnika kršćanskog egzistencijalizma, kome je tijekom vlasti nacionalsocijalista zabranjeno da objavljuje zbog toga što mu je supruga Židovka? Pozvati se na njegove riječi: »Istini pripada najveće pravo da se propagira«. Pa je li to tako i glede političara? Ali i novinara i svih nas?
Ne sumnjam ni najmanje da je predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke u Hrvatskoj i zastupnik u Hrvatskom saboru, ako sam točno izračunao – već šesti mandat, Milorad Pupovac čitao Jaspersa, samo me čudi njegova nedavna izjava na konferenciji za novinare na kojoj je govorio o slučaju uhićenja i podizanja optužnice za počinjene ratne zločine protiv dvojice građana srpske nacionalnosti.
Kaže Pupovac: »Mislili smo da će institucije za kaznene progone raditi svoj posao na način na koji im to nalaže Ustav, zakon i etičnost«, ističući kako se »stvari kreću u pravcu drugačijem od toga«. Ne kaže zašto to tvrdi, ali tvrdi kako je presica sazvana povodom »rezultata kampanje koja je u proteklih mjeseci bila intenzivirana, a vodi se od 98. godine naovamo«. Govori li Pupovac o hapšenju osumnjičenih za ratne zločine u negativnom smislu? I kaže: »Samo je pitanje zašto i na osnovu čega je netko odlučio poduzeti te korake, koji očito imaju za cilj stvoriti uznemirenost, pravnu nesigurnost većeg broja građana ovog grada (Vukovara, prim. a.) i na taj način stvoriti kod njih osjećaj besperktivnosti«. Je li podizanje optužnice za ratne zločine stvaranje osjećaja uznemirenosti i besperktivnosti? Što je mnogo – mnogo je, pa bio to i Pupovac! I umjesto da Pupovac kaže kako pravosudna tijela rade svoj posao i u slučaju spomenutog uhićenja, spakira na presici i izjavu koja je plasirana kao nekakva protuteža – o srpskim žrtvama u Vukovaru, tražeći da odgovorni za te žrtve budu pronađeni i kažnjeni. I treba, ako ima dokaza! Ali presica Pupovca nije trebala biti prilika da se žrtve spominju u tom kontekstu. Nakon takve i sličnih izjava stvarno bi mi godio intermeco, kratka komična epizoda o vremenu Titovog hedonističkog »koka-kola socijalizma«. Zbog opuštanja, pa makar me netko proglasio i orjunašom.
No, može li se u politici trgovati, licitirati žrtvama zbog vlastitog rejtinga? Slijedeći to pitanje stižemo sada do tržnice, ali i do novinarskog posla, kao i do savjeta Jaspersa u svezi istine, pa i do jabuka. Zbog čega je važno postupno, mic po mic, ulaziti u novinarski posao? Evo zašto. Ako novinar izvještava o ponudi s pece onda navede ima li jabuka ili nema, što važi i za druge vrste voća ili povrća. A ako novinar ovdje u Srbiji nakon pisanja o ponudi na peci i bavljenja raznim temama počne pisati jednoga dana i o Domovinskom ratu i posljedicama, neminovno će stići i do pitanja o negiranju, ili ako je nekima lakše svariti, relativiziranju tamnih poglavlja srbijanske povijesti devedesetih godina, jednostavno rečeno – pogubnošću Miloševićeve politike. Neraščićena prošlost dovodi do netrpeljivosti i svakodnevnih političkih problema. Mogu se plasirati priče o tzv. paralelnim historijskim narativima između Hrvatske i Srbije, ali što ćemo s činjenicama koje su uključno u kulturi sjećanja? Dakle, ako se novinar nakon bavljenja izvješćima s pece, počne vremenom baviti političkim temama, pred njim će i dalje biti pitanje – ima li istine ili je nema? I mora odgovoriti na to pitanje. Jasno i kratko. Ne radi se o poznatoj reklami »ili si lav ili nisi« nego o pitanju jesi li novinar ili nisi?
I kako reagirati na razne tvrdnje o »povratku proustaškog revizionizma« i izjava tipa da »vlast u Hrvatskoj tolerira bujanje ustaštva«? Je li u pitanju pokušaj stigmatizacije hrvatskog naroda idiotskom parolom: »Hrvati su ustaše«? Normalizacija odnosa između dva naroda može se postići isključivo na osnovu istine. Pa makar za početak da ne bi bilo situacije, prilika i neprilika meteža o čemu je, što se kaže, dobro zagrebao Milovan Miković u svojoj istoimenoj knjizi poezije. I onda će ostati po strani stihoklepstvo poput onog novinara Predraga Lucića: U nedilju kad se oltar liže / Uvik smo je poštovati znali: / Čak ni usred Domovinskog rata / Mi nediljom nismo silovali. Ne visi meni krunica s retrovizora auta, ali-ali!
Dakle, ima li tih jabuka ili ih nema? Jesu li trule ili nisu? Ili trebamo izmišljati jabuke tamo gdje ih nema? Nije to pitanje samo za novinare.
Z. S.
