Tema

»Nezamisliv napredak Vojvodine« ili preispitivanje njezinog sadašnjeg položaja

Povijesne odluke »Velike narodne skupštine Srba, Hrvata, Bunjevaca, Slovaka, Rusina i ostalih naroda iz Banata, Bačke i Baranje«, koja je održana, po današnjem državno prihvaćenom kalendaru 25. studenog 1918. u Novom Sadu, netom nakon završetka Velikoga rata, skupom državnih svečanosti proslavljene su stoljeće nakon ovog događaja u istom gradu.

Tijekom vikenda, 24. i 25. studenog, grad je bio domaćinom proslave koja je htjela povezati sve povijesne događaje koji su se dogodili prije jednog stoljeća, ne samo u Novom Sadu, nego i na cijelom prostoru današnjih državnih interesa Srbije i Srba. Tako je u Zmaj Jovinoj i Dunavskoj ulici otvorena interaktivna izložba »1918«, tehnološki savršena i »smartphone« generacijama prilagođena storija o I. svjetskom ratu i posljedičnim događajima, da bi se te iste, i pojedine starije generacije, priključile koncertu Zdravka Čolića i Zvonka Bogdana na Trgu slobode istog dana navečer.

Idućega dana, uz primjetnu odmjerenost, no ne preveliku zainteresiranost Novosađana, predsjednica Narodne skupštine Srbije Maja Gojković i pokrajinski premijer Igor Mirović otvorili su Muzej prisajedinjenja, nastao adaptacijom jednog dijela velike zgrade Muzeja Vojvodine. Otkrivanjem postamenta na kome se nalazi figura Petra I. Karađorđevića, kralja Srbije, a od 1918. prvog kralja Srba, Hrvata i Slovenaca, pridružio im se i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Ironično ili ne, monumentalni spomenik nalazi se na centralnom dijelu trga koji se danas zove Trg Republike. Završna svečana akademija bila je odžana u Srpskom narodnom pozorištu, a uz najviši državni vrh jedan od glavnih govornika bio je predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik.

Poruke s proslave

Poruke državnog obilježavanja »Prisajedinjenja Vojvodine Kraljevini Srbiji«, koje su govornici na ovim proslavama, praćenim od naroda, spontano okupljenog, kao i »zamoljenog« da bude promatrač i sudionik u onim dijelovima otvorenim za javnost, bile su obojene naglascima značaja ovih događaja. Oni su ilustrirani značajem događanja na kraju I. svjetskog rata za Srbe, putem priključivanja Kraljevini Srbiji onoga dijela srpskog naroda koji je do tada živio u Austro-Ugarskoj, kao i pripadajućih teritorija. Predsjednik države osvrnuo se i na tadašnje pozicije i današnji status drugih naroda koji su tada živjeli i danas žive na istim teritorijima.

»Ja sam sretan što su ljudi aplaudirali i kada sam govorio o Mađarima. Nisu svi Mađari sretni zbog 1918., i nemoguće je da budu, ali oni danas, nadam se, doživljavaju Srbiju kao svoju domovinu isto onoliko koliko mi poštujemo ogromnu ljubav prema Mađarskoj u mađarskom narodu. Dobro se razumijemo, rekao bih, nikada bolje. Mislim da i s drugim našim narodima koji žive, ne mogu govoriti o zajednicama i tim čudima, to su ljudi i narodi, i Rumunjima, i Slovacima, i Ukrajincima i Rusinima, i Makedoncima i doslovno sa svima koji žive tu Romima, Albancima, Bošnjacima, sa svima živimo dobro«, izjavio je za RTV predsjednik Vučić.

Predsjednik Pokrajinske vlade Mirović smatra, u autorskom tekstu za Večernje novosti, da je stoljeće koje je prošlo od »prisajedinjenja« Vojvodine Srbiji donijelo ostvarenja načela Velike narodne skupštine i da je Vojvodina, usprkos nizu povijesnih iskušenja, upravo u Srbiji doživjela gotovo nezamisliv napredak u svim oblastima društvenog života.

»Sklad nacionalnih, konfesionalnih i kulturoloških različitosti koji u Vojvodini vlada i danas i kontinuirana i iskrena podrška očuvanju, razvitku i prosperitetu svih identiteta koji čine to svojevrsno bogatstvo potvrda su da smo se te riječi dosljedno držali i da obvezu koja nam je prenijeta nismo zaboravili«, napisao je Mirović.

Termini i nazivi

S druge strane proslave, ali iz novosadskih krugova, ne prvi puta, ukazano je da se prije 100 godina nije dogodila »Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i ostalih Slavena«, kako se kolokvijalno naziva ovaj događaj, čak i u službenim dokumentima i obraćanjima dužnosnika. Dokument i odluke javno je dostupan, pa svatko može pročitati kako se Velika narodna skupština zapravo zove. Na pitanje zbog čega se koristi isključivo arhaični termin »prisajedinjenje«, kada je u odlukama Velike narodne skupštine ovaj događaj nazvan »priključenjem«, predsjednik Srbije odgovara pozivom: »Što se tiče arhaizma, koji su govorili da se radi o priključenju a ne prisajedinjenju, ili anakronizam, kako god, zaboravljaju da pomenu Baranju«. Konačno, veliko je pitanje jesu li »prisajedinjena« područja 1918. godine pravni subjekt istovjetan s Vojvodinom u današnjem smislu te riječi.

Čini se da je činjenica da su slavenski narodi skupa izborili drugačiju budućnost prije 100 godina vrednovana ovom prilikom naročito iz ugla nacionalnih težnji većinskog naroda, bila itekako primijećena. Odluke Velike narodne skupštine i događaji koji su na području Bačke, Banata i Srijema uslijedili u proteklom stoljeću nisu izazvale opće odobravanje kod svih današnjih stanovnika ovih područja. Je li predsjednikovo nabrajanje naroda s kojima Srbi žive »dobro« potpuno ili ne, trebaju se zamisliti vjerojatno pripadnici nespomenutih naroda. No, oni su pozvani i odazvali se proslavi ove važne povijesne odluke. U ime Hrvatskog nacionalnog vijeća proslavi je 25. studenog nazočio Darko Sarić Lukendić, predsjednik Izvršnog odbora.

T. M.