Kolumne

Prazna i »puna« korpa

Neki dan prolazim hodnikom na drugom katu Otvorenog sveučilišta i vidim kroz otvorena vrata ureda jednog od reprezentativnog sindikata na stolu poslagan šećer, ulje, brašno... a na stolici ispred vrata ispisano na kartonu piše podjela paketa pomoći umirovljenicima. Umirovljenike nisam nešto vidjela ni tada ni kasnije. A uostalom zašto bi i došli u prostorije sindikata kad su oni umirovljenici, a sindikati bi se prvenstveno trebali baviti predstavljanjem radnika i zalaganjem za poboljšanje njihovih plaća, naknada i radnih uvjeta. I zato je slika bila pomalo nadrealna, i to upravo u vrijeme kada sindikati nisu uspjeli postići da se minimalna plaća uveća za 10 posto. Njihovi zahtjevi u Socijalno ekonomskom savjetu nisu uvaženi, pa je Vlada prošlog tjedna »prelomila« i odlučila da se minimalac uveća za 8,6 posto. Tako je po tko zna koji put izišla u susret poslodavcima, a na štetu radnika, ocijenili su ekonomisti. Naime, prema odluci će minimalna cijena sata biti 155,3 dinara, odnosno iznosit će iduće godine s prosječnim brojem sati u mjesecu neto 27.022 dinara umjesto sadašnjih 24.000 dinara.

I valjda su u sindikatu procijenili da, budući nisu uspjeli u svojim zahtjevima, onda barem podijele pakete umirovljenicima. Podsjetilo me to na devedesete godine prošlog stoljeća kada se preživljavalo i uz ovakve pakete pomoći – i zaposleni i nezaposleni i umirovljenici i svi drugi. I mislila sam da su ta vremena prošla i da će nakon više od četvrt stoljeća od prelaska na tržišnu privredu i višestranački sustav sindikati konačno biti ono što i trebaju biti – zastupnici i zaštitnici prava radnika. No, čini se da su i nakon skoro tri desetljeća uloge pomiješane – višestranačje sliči karikaturi demokracije, a tržišna privreda domaćeg tipa je otjerala na desetke tisuća ljudi iz Srbije.

Naravno da je svaka pomoć dobro došla i danas onima koji nemaju dovoljno sredstava za život. A takvih je mnogo. Potrebna je svima onima čiji prihodi ne dostižu ni minimalnu potrošačku korpu koja je prema izračunu Ministarstva trgovine, turizma i telekomunikacija iznosila u lipnju 36.000 dinara. Po nekoj logici bi minimalac trebao »pokriti« minimalnu potrošačku korpu, a prosječna zarada prosječnu potrošačku korpu. Međutim, prosječna potrošačka korpa je u lipnju iznosila 71.092 dinara, a prosječna neto zarada 49.226 dinara, pa niti oni koji zarađuju prosječno nemaju dovoljno sredstava da ispune tu prosječnu korpu. Za pokriće prosječne potrošačke korpe bilo je potrebno 1,41 prosječnih zarada, a za pokriće minimalne korpe 0,73 posto prosječne zarade, dok je minimalac ne pokriva. Promatrajući prema gradovima natprosječnu neto zaradu u lipnju je statistika registrirala u Beogradu (60.149 dinara) i Novom Sadu (53.302 dinara), dok su svi ostali gradovi ispod prosjeka po zaradama. I sad kad se sve sabere i oduzme, podjela šećera, brašna i ulja se čini kao odgovarajuća aktivnost sindikata. Za preživljavanje, a ne za život. Naročito u, kako to vole reći u glavnom gradu »u unutrašnjosti«.

J. D.