Kolumne
Za kapital spremni
Piše Umberto Eco u jednom svom eseju kako se prije mnogo godina zatekao u New Yorku s taksistom, koji je rekao da je Pakistanac, a Eco mu je rekao da dolazi iz Italije. Taksist ga je upitao tko su neprijatelji Talijana, s kojim narodima su u vječnom ratu zbog etničke mržnje i tko su povijesni protivnici Talijanima? Eco mu je odgovorio da ni sa kim nisu u ratu i da Talijani nemaju neprijatelja. Taksist nije bio zadovoljan odgovorom i upitao je kako je moguće da postoji narod koji nema neprijatelja? Dođe mi da odmah emigriram u Italiju nakon pročitanog, ali prema starom dobrom pravilu stao sam na loptu i razmislio. I super. Pa ni Srbija gdje živim nema neprijatelja, di ćeš sad u Italiju pod stare dane? Jeste, samo što postoji tu jedna začkoljica, koja može zamrsiti konce takvom mom viđenju. Ima ovdje u Srbiji jedna prilično nezgodna stvar: ako neprijatelj ne postoji, valja ga konstruirati. Kada je to nekome u interesu, »neprijatelja« treba prikazati kao prijetnju, iako ne prijeti. Može li se ovdje bez »neprijatelja«? Izgleda da ne može. Konkretno – odavno se u Srbiji konstruira slika raznih neprijatelja, a tko će to drugi biti u glavnoj ulozi, no Hrvati?
MVEP Hrvatske proglasilo je srbijanskog ministra obrane Vulina personom non grata nakon raznih provokativnih izjava, primjerice o »nekažnjenom povratku ustaštva u Hrvatsku«, te zbog izjave da o njegovom odlasku u Hrvatsku »može odlučiti vrhovni komandant Vojske Srbije Vučić, a nikako o tome ne mogu odlučivati hrvatski ministri«. S obzirom na niz provokativnih i pogrdnih Vulinovih izjava o Hrvatskoj, već je i ranije trebao biti proglašen neprihvatljivom osobom.
I što je uslijedilo? Kao »kontramjeru«, Vlada Srbije proglasila je hrvatskog ministra obrane Damira Krstičevića nepoželjnim, čovjeka koji nije govorio neistine niti vrijeđao građane u Srbiji. I baš u vrijeme tog »recipročnog odgovora« Srbije, Krstičević je primljen u Ratnu školu slavnih kopnene vojske Sjednijenih Američkih Država. I oni jesu »dva svijeta«, kako je to rekao i Krstičević.
Upitajmo se kojim je to postignućima i zaslugama Vulin postao ministar obrane? Možda zato što je na izborima za predsjednika Srbije 2017., Pokret socijalista, čiji je predsjednik Vulin, podržao predsjedničkog kandidata Vučića. Nije smiješno. I petnaest glasova je petnaest glasova! Ili možda zbog toga što je kao prekaljeni »ljevičar« odlikovan Ordenom Svetog Save prvog reda? Možda i zbog toga što je ostao u vili na Dedinju uz Miloševića 2001., do zadnjeg trenutka u noći, dok je bivši predsjednik hapšen? Ili je pravagnulo što je proglašen počasnim građaninom Vitine, Leposavića, Zubinog Potoka ... Dobro, i Kosovske Mitrovice, mada mu se tamo povremeno zabranjuju posjeti.
To je enigma, ne mislim sad na status Vulina kao nepoželjne osobe, nego na zagonetku kako je to u koaliciji SNS i Pokret socijalista. Takav im je bar naziv, pa još u dodatku – Partija borbene levice! Predlažem Vulinu da uvede stranački borbeni poklič: »Za kapital spremni!«. A rješenje zagonetke te čudne koalicije može biti sljedeće – izgleda da je ideologija i jednih i drugih sadržana u jednoj riječi – vlast!
No, možda Vulin prima plaću i zbog toga što je bio s onima koji su stavili crvene ruže iza uha devedesetih u Srbiji i izmislili neprijatelje da bi se bogatili, a sve ostale gurnuli u pakao rata. O konstruiranju neprijatelja svjedočio je i glazbenik Goran Čavajda, kojeg najviše pamtimo kao bubnjara Električnog orgazma. U filmu Ivana Markova Geto – Tajni život grada (1995.) Čavke je o informativnoj redakciji državne televizije Srbije rekao: »Stvorenja koja su tu zaposlena kapiram kao ekipu degenerika koja radi najprljaviju šljaku svih vremena ... Zanima me zašto su nas stvorenja sve ove godina trovala. Zašto su lažima terali ljude u pokolj«, rekao je o njima Čavke, pitajući se dobiju li možda za svako mrtvo dijete u Slavoniji i Bosni tri boda više na platnom spisku. »Misle li zaista da im zbog toga neće biti suđeno, i to ne od ljudi«, upitao je Čavke. Kada bi Vulin pogledao ovaj film, valjda bi mu se zacrvenile uši. Kao revolucionaru, jel?
Z. S.
