»Odnosi Srbije i Hrvatske najlošiji su od rata do danas.« Konstatirao je to Janko Veselinović, jedan od pokretača znanstvenih skupova o hrvatsko-srpskim odnosima, koji se u Golubiću, kraj Obrovca, održavaju skoro dva desetljeća. Nažalost, skup u Golubići nije susret političara čije odluke i poruke definiraju odnos dvije države već susret povjesničara, istraživača i predstavnika manjina, kojima je cilj povezati one koji zagovaraju pomirenje i normalizaciju odnosa.
S onima koji donose političke odluke to već ide (sve) teže. Potpiriju tu i mediiji malo vatru, a tlo je zapaljivo.
I umjesto traženja onoga što povezuje, ponovno se prebrojavaju žrtve, otvaraju stare rane i traži odgovornost cijelih naroda za postupke pojedinaca i politika iz prošlosti. Takav govor možda donosi kratkoročni politički učinak, ali dugoročno ostavlja posljedice upravo onima koji s tim sukobima nemaju ništa osim činjenice da pripadaju određenoj nacionalnoj zajednici.
Za hrvatsku zajednicu u Srbiji to nije apstraktno pitanje. Svako novo zaoštravanje odnosa Zagreba i Beograda i još više svaki javni izljev bijesa i mržnje neminovno utječe i na položaj Hrvata u Srbiji. 
I da se vratim na Golubić. Nije on donio nikakve velike političke deklaracije, nije imao ni neki veliki odjek u javnosti, ali pokazao je da se razgovor može nastaviti i onda kada ga je najteže voditi. Jer pomirenje nije zaborav. Ono ne znači odustajanje od vlastitih žrtava ili povijesnog sjećanja.
Znači odbijanje da se tim sjećanjem upravlja mržnjom. 
I samo još jedna rečenica za kraj: Srbija nema veleposlanika u Hrvatskoj.
Z. V.