Nalazimo se na kraju liturgijske godine kada Crkva slavi svetkovinu Krista Kralja. Ova svetkovina podsjeća nas tko je Krist, ali nas liturgijska čitanja upućuju na paradokse njegova kraljevanja. On je kralj svega stvorenja, a ipak biva smaknut kao zlikovac. U njegovim je rukama moć nad cijelim svijetom, a ipak odlazi u smrt kao da se ne može od nje izbaviti. U tim paradoksima krije se veličina njegovog kraljevanja koje je prožeto ljubavlju za čovjeka grješnika.

Kraljeva ljubav

Pavao u poslanici Kološanima podsjeća tko je Krist: »On je slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakog stvorenja. Tà u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji (…) On je glava tijela, Crkve; on je početak, prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude prvak« (Kol 1,15-16a.18). Tajna Kristove osobe skrivena je u ovim Pavlovim riječima. Kratko rečeno: on je Božji Sin, druga božanska osoba Presvetog Trojstva. Zato je on Krist Kralj svega stvorenja.
Kolike li moći u njegovim rukama, a on dolazi među ljude kao jedan od njih, i to kao jedan od najskromnijih, čiji izgled ne govori ništa o njegovu podrijetlu. No, ljudi suviše zaokupljeni vanjštinom ne primjećuju znakove kojima on otkriva svoj identitet, nego ga kažnjavaju upravo za ono što on uistinu i jest, Božji Sin. Tako Kralj dopušta biti smaknut od onih koji su tek njegova stvorenja. Ali zašto? Pitaju se naraštaji sve do danas. Pavao na to dogovara: »Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima« (Kol 1,19-20).  Ljubav je ta zbog koje je Kralj dopustio da ga ljudi pošalju u smrt. Njegova muka i smrt bili su potrebni da se vrata raja otvore za posrnulog čovjeka. Po uskrsnuću se dovršava čovjekovo spasenje, a ono je i potvrda Isusovog božanskog identiteta. Po uskrsnuću sa sigurnošću možemo reći da Krist jeste Kralj svega stvorenja. Po žrtvi našega Kralja svi ćemo jednog dana prispjeti u njegovo kraljevstvo.

Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta

Iako spominje Kristovu žrtvu, Pavao govori o njegovom božanstvu koje nas upućuje na to da je Kralj. No, ove nedjelje Evanđelje govori o njegovom razapinjanju na križ. Glavari mu se rugaju, razbojnik koji visi do njega također mu se podsmijeva, a ne znaju da je moć u Isusovim rukama veća no što je mogu zamisliti, a to što je na križu, to je njegova volja, kako bi čak i ovima koji ga izruguju ponudio priliku da se spase. Natpis koji stoji iznad njega stavljen je za ruglo, tako misle oni koji ga ismijavaju i raduju se njegovoj muci, ali on je istinit, shvatit će to mnogi već za koji dan.
Kada sude Isusu i pitaju ga je li on kralj, on odgovara da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. I nije. Zato svijet ne razumije njegovo kraljevanje i njegovu poziciju. Svjetski kraljevi su moćnici, oko njih je raskoš, žele svoju moć istaknuti na razne načine. A kada im pozicija dođe u opasnost, ne prežu od toga da žrtvuju i svoje najmilije ne bi li zadržali tu moć, slavu i bogatstvo. To je kralj ovoga svijeta. Ali Isusovo kraljevstvo nije odavde, zato on i ne kraljuje tako. On ima pravu moć, nemjerljivu u odnosu na moć nekog čovjeka. A u sredini te moći stoji ljubav iz koje se on žrtvuje za posrnule ljude, ne bi li im omogućio da se u vječnosti raduje u njegovom kraljevstvu. Iz pozicije ovoga svijeta teško je to shvatiti, ali je istina da ove nedjelje mi slavimo Kralja koji nas toliko ljubi da nas svojom krvlju spašava za vječnu radost.