Isus ove nedjelje hrabri postojane u vjeri (usp. Lk 21,5-19), a Pavao opominje na odgovornost prema poslu. Iako mi uglavnom između vjere i posla ne vidimo poveznicu i ta dva segmenta života smatramo potpuno odvojenima, to nije ispravan stav. Vjera treba prožimati svaku poru našega života, ona se treba svjedočiti uvijek i svugdje te se i na poslu vjernik mora razlikovati od nevjernika. Jer, Isus nas poučava kako hoditi putem spasenja. Ako želimo ići tim putem, onda njime idemo uvijek i svugdje. Nije vjera vezana samo za prostor crkve, a izvan nje se suobličavamo svijetu, postajemo neautentični. Isus obećava pomoć i spasenje onima koji hrabro stoje uz njegovu riječ. Ta se postojanost u vjeri može svjedočiti na bezbroj načina, u svim segmentima života. I svako je to svjedočanstvo vrijedno pred Bogom i vodi nas jedan korak bliže spasenju.
Rad je svjedočanstvo
Pavao u pismu Solunjanima govori o tome kako je i sam, iako se posvetio naviještanju Božje riječi, radio, kako bi za sebe zaradio, te i na taj način bio uzor onima kojima naviješta. Dakle, Pavao želi biti uzor i u načinu na koji radi i osigurava egzistenciju, ne oslanjajući se na bilo koga. U nastavku dodaje: »Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu« (2Sol 3, 10b-12). Izgleda u prvi mah pomalo čudno zašto se Pavao, umjesto navještajem Evanđelja, bavi time radi li netko ili ne. Ali, čovjek koji je prihvatio Evanđelje ne može biti lijen i neodgovoran prema svojim obvezama, niti zbog svoje lijenosti može iskorištavati druge, tražeći pomoć koju ne zaslužuje. Mi smo Božji suradnici na zemlji, a surađujemo upravo radeći odgovorno svoj posao. Bog nam je povjerio obitelji, djecu, za koju se između ostalog, brinemo i radeći i zarađujući, kako bismo im osigurali pristojan život. S druge strane, svaka ljudska djelatnost je doprinos boljem životu zajednice. Bog nam je svima dao različite darove koje koristimo kroz naša zanimanja. Naša je odgovornost iskoristiti te darove, marljivo se posvetiti onome za što smo određeni te i na taj način dati svoj doprinos boljem svijetu.
Lijenost i nemar su grijesi, a kršćanin ne može svoj život provoditi u grijehu, nego se protiv njega mora boriti, kao i protiv bilo kojeg drugog grijeha. Ima dana kada je teško, kada nam ne ide, ali u konačnici borba mora biti vidljiva. Naše kršćansko svjedočanstvo je i upravo to, biti dobar i odgovoran radnik u onom zanimanju koje smo prema svojim sklonostima odabrali.
Nagrada za postojanost
Osvrnimo se kratko i na Evanđelje u kojem Isus hrabri postojane u vjeru, unatoč raznim kušnjama i progonima. Prije nego dođe svršetak svijeta Isus najavljuje progone onih koji ga slijede. Prepoznajemo u tome prva vremena, ali ni danas nije jednostavno živjeti kršćanski. I baš zato što je teško, što nas dovodi u različite neugodne situacije, na margine društva, što smo etiketirani različitim negativnim konotacijama, zato smo na putu spasenja. I ne treba biti obziran prema svijetu, nego prema Kristu, ne rasti u očima društva, nego u Božjim, jer što će nam na kraju puta koristiti ako spasenje izgubimo. »Svojom ćete se postojanošću spasiti« (Lk 21,19). I kada bude najteže, neka nam ove Kristove riječi odzvanjaju. On je taj koji daje snagu onima koji ga žele svjedočiti, a na kraju puta je ono najvrjednije, vječna radost.
