Iako su se mnogi, a napose roditelji, nadali da će se od listopada u objektu, koji je predviđen za vrtić Anđeli čuvari u Tavankutu čuti vrisak i cika djece, u njemu je i dalje potpuna tišina. Ključ je u bravi, a djeca su kod majki, dida, teta »čuvalica« ili ih se nosi u drugi, pa i 20 km udaljeni vrtić. 
U posljednje vrijeme, prateći situaciju, možemo samo prokomentirati da sve izgleda kao da je netko »bacio pik« na Tavankut. Od živog sela s mladim obiteljima do podatka da u selu nema vodovoda niti kanalizacije, a bunari presušuju. Od kopanja pijeska i odnošenja istoga, te zatrpavanja istih rupa kojekakvim, pa i otrovnim otpadom, pa sve do toga da vrtić zjapi prazan, dok se u drugom starom objektu – Petar Pan djeca igraju i rastu u pljesnivim prostorijama. Rekli bismo da ovo ima samo u zemlji čudesa, a ono baš tu kod nas – u Tavankutu.

Zakon, volja ili jezik? 

Prije dvije godine potpisan je ugovor između Predškolske ustanova Naša radost i župe Presvetog Srca Isusova u Tavankutu o izgradnji i otvorenju vrtića u kom bi se po tada izglasanoj mreži vrtića odgojno-obrazovni rad, pa i pripremno-predškolski program izvodio na hrvatskom jeziku. Tako se planiralo i radilo. Vrtić je otvoren 5. ožujka ove godine i čekalo se kako će početi s radom u rujnu. A onda? 
Onda su se dogodili »papiri«. Jesu li bili u fioci ili ne, ne znamo. Nismo ih vidjeli. No, upis je službeno preko E-uprave krenuo tek u rujnu, a poslije upisa je promijenjena mreža vrtića, odnosno jezik na kom bi se program trebao odvijati. Tako je namjesto hrvatskog jezika, na Skupštini grada Subotice održanoj 29. listopada, izglasana nova mreža vrtića po kojoj bi se program odvijao na srpskom i hrvatskom jeziku, odnosno dvojezično. Razlog tome je, kako je na spomenutoj skupštini rekao tehnički direktor PU Naša radost Veljko Vojnić, nedostatak stručnog kadra.
»Mi radimo isključivo po zakonu koji se od nas očekuje. Zakon je propisao da na jeziku koji nije srpski, može raditi odgojitelj koji je ili završio školovanje na tom jeziku ili ima završen lektorat na visokoj školskoj ustanovi s metodikom. Mi takvih u našoj ustanovi imamo 11, a treba nam 15, plus zamjene kad se netko razboli ili ode na godišnji. Nedostatak je kadrova. To je dijelom i odgovornost HNV-a, koji nije brinuo o tome tko će raditi u tom vrtiću kad su tražili od Vlade Hrvatske da se taj vrtić pravi. Zašto nisu radili na motivaciji odgojitelja ili studenata, ili članova svoje zajednice da upišu i završe školu? Jer je naš zakon dosta rigorozan po tom pitanju«, izjavio je tada Vojnić. 
Te podatke, na izvanrednoj konferenciji za medije, koja je održana 7. studenoga, osporila je predsjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća Jasna Vojnić, rekavši: 
»To nije točno. Mi trenutačno imamo 15 odgojitelja koji rade u vrtićima. Za otvorenje jedne grupe potrebno je još dva odgojitelja, a na popisu imamo 30 ljudi«.

Novi problemi

»Nakon dvije godine dogovora, izrade dokumentacije, pribavljanja dozvola, rješavanja svih izazova pa sve do samog upisa djece u vrtić Anđeli čuvari u Tavankutu – prije dva dana iz Predškolske ustanove Naša radost stigao je dopis kojim direktor najavljuje da će Upravnom odboru predložiti raskid ugovora i obustavu svega ranije dogovorenog«, rekla je na konferenciji Jasna Vojnić. 
Kako je dalje obrazložila, dvije godine sve je teklo po zajednički usuglašenom planu – i s Gradom Suboticom, i s Predškolskom ustanovom Naša radost – da bi na samom završetku projekta prvo stigla obavijest da se mijenja jezična struktura vrtića, a odmah zatim i da je istekla privremena uporabna dozvola. 
»Zbog čega je vrtić na hrvatskom jeziku problem? Je li se možda očekivalo da hrvatska zajednica nije sposobna i neće izgurati cijeli projekt do kraja? Jesu li se možda predstavnici vlasti zbog kvalitete uvjeta rada uplašili velikog broja prijavljene djece? Koriste li se nacionalne manjine u Srbiji samo kada se hvalimo o našoj multikulturalnosti, kao što se i Grad Subotica hvali, a kada tražimo konkretnu primjenu naiđemo na zid? Jesu li naši Tavankućani i sam Tavankut toliki trn u oku pojedinim predstavnicima vlasti? Je li od samog početka ovaj plan možda bio dogovor s figom u džepu?«, upitala je Vojnić.
Kako je podsjetila, vrtić je u potpunosti izgrađen sredstvima Hrvatske za program na hrvatskom jeziku, budući da Srbija nije osigurala jednake uvjete za sve svoje građane. Od 56 objekata koji su pod upravom PU Naša radost, samo u dva objekta se izvodi odgojno-obrazovni proces na hrvatskom jeziku. To su vrtići Marija Petković – Sunčica i Marija Petković – Biser i u sklopu vrtića Petar Pan u Tavankutu postoji jedna grupa djece na hrvatskom jeziku.
»Ovo nije pitanje administracije niti tehničkih dozvola – ovo je pitanje povjerenja, odgovornosti, diskriminatornog pristupa prema hrvatskoj zajednici i na žalost kršenja međunarodnih obveza, uključujući Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe i Sporazuma između Hrvatske i Srbije o zaštiti prava manjina sklopljenoj 2004.«, smatra Jasna Vojnić. 

Roditelji razočarani 

Predstavnici roditelja iz Tavankuta sudjelovali su na spomenutoj konferenciji i iznijeli svoj stav po ovome pitanju.  
»Ovaj antagonizam gradskih vlasti prema Tavankutu traje više godina, mi se pitamo zbog čega? Dakle, nije problem samo vrtić, duži niz godina nam je potreban vodovod, kanalizacija. Napominjemo da je Tavankut privredno živo selo i da značajno doprinosi proračunu Grada Subotice i nije nam jasno zašto se razvoj očigledno koči, a neotvaranje vrtića je samo kap koja je prelila čašu. Nama roditeljima je potpuno nejasno zašto naša djeca moraju boraviti u vrtiću u neadekvatnim uvjetima. Reći ću samo da grupa na hrvatskom jeziku boravi u hodniku koji je opasan jer se na zidovima vidi plijesan. Kada smo dobili informaciju o gradnji vrtića, konačno smo se ponadali da će ovaj problem biti riješen, no sada smo vidno razočarani«, rekao je Dubravko Bilinović.  
Na njegovu priču nadovezao se i Siniša Sekulić koji je iznio svoj problem. 
»Mi nosimo djecu 20 kilometara izvan Tavankuta i svakog dana prolazimo pored objekta koji je prazan. Ne zahtijevamo, nego molimo da se to riješi i objasni zašto je to tako. Svakog dana prelazimo taj put, nosimo naše dvoje djece u dva različita vrtića. Zašto? Imamo nov objekat koji je prazan, a djecu svakoga dana nosim izvan našeg mjesta. Nikoga od roditelja tu ne zanima politika nego stanje na terenu. Kome se obratiti? Molimo nadležne da se sve riješi u korist djece, kojih ima u Tavankutu«, kazao je Sekulić.

Što dalje?

Jedino pitanje koje zanima roditelje jest što će biti dalje? Hoće li ovaj objekt u koji je uloženo 860.000 eura biti i dalje prazan ili ima neke nade?
»Problem je upotrebna dozvola koja je istekla. Mi ne možemo uvesti djecu u objekt za koji nemamo potvrdu za rad. Bilo nam je obećano od HNV-a da će to biti riješeno i sa župom da će biti dobavljeno i privremena probna dozvola biti zamijenjena novom. Pristali smo na to jer smo pokazali dobru volju i želju da riješimo problem. Ne možemo odgovarati za njihovo nepostupanje, oni žele sad to prebaciti na nas i problem im je što ne žele da se program odvija na srpsko-hrvatskom jeziku. Problem je, jer nema odgojitelja na hrvatskom, što god oni tvrdili«, rekao je Veljko Vojnić u izjavi za tjednik, dok je na pitanje ne treba li nastavni kadar osigurati i ako bi se radilo na srpsko-hrvatskom jeziku odgovorio: 
»Da je tako, da su pristali na to, ne bi ni jedan dan čekali nakon dobavljanja dozvole. Raspisali smo natječaj, nažalost nitko se nije javio. Raspisat ćemo ga ponovo. Ne fale nama samo odgojitelji na hrvatskom, nama općenito nedostaje odgojitelja, medicinskih sestara, psihologa i pedagoga. Imali smo tri natječaja i nitko se nije javljao. Najbolje trenutno rješenje je da se sada prihvati da se program izvodi dvojezično i da se pribavi potrebna dozvola za rad, a kada se steknu uvjeti mogla bi se mijenjati mreža vrtića«, kaže Vojnić. 
Na sajtu PU Naša radost ti svi natječaji, ako ih je bilo, nisu vidljivi. Dostupan je samo jedan u ovoj godini, i to objavljen 23. listopada, u kom se navodi da je potrebno devet odgojitelja, no nigdje se ne navodi na kom jeziku.
Čemu se možemo nadati u budućnosti i koji su naredni koraci HNV-a? 
»Najprije smo razgovarali s roditeljima u Tavankutu, jer nam je na prvom mjestu ono što oni i njihova djeca žele. Nakon toga smo na sjednici Vijeća zaključili da ćemo formirati radnu skupinu koja će pravno razmotriti nekoliko mogućih smjerova djelovanja. Hrvatsko nacionalno vijeće ima volju i kapacitet osigurati kontinuitet i visoki standard odgoja na hrvatskom jeziku. Ako se čak krene i nekim samostalnim putem, uvjereni smo da će upravo visoka kvaliteta uvjeta rada i naših programa privući veliki broj mještana Tavankuta. U međuvremenu je potrebno učvrstiti strpljenje i međusobno povjerenje«, rekla je Jasna Vojnić.
Zanimljiv je podatak da je paralelno, dok je građen objekt Anđeli čuvari, u Mjesnoj zajednici Tavankut renoviran i objekt nekadašnje pedijatrijske ambulante, odnosno radila se prenamjena prostora iz ambulante u vrtić. Obnova, odnosno prenamjena objekta, u potpunosti je financirana od Grada Subotice. Kako su mediji najavljivali, pa i uprava PU Naša radost, ovoga listopada trebao je početi s radom i vrtić Dičija srića, u kom bi trebala biti otvorena grupa na »srpsko-bunjevačkom jeziku« (govoru). Istina, još uvijek nije. Možda imaju sličan problem, pa nema jezično stručnog kadra, budući da lektorat na bunjevačkom ne postoji.
Ž. V.