28.09.2011 08:54 - Ilija Okrugić Srijemac, Petrovaradin

Hunjkava komedija

ILIJA OKRUGIĆ SRIJEMAC, HUNJKAVA KOMEDIJA

Karakteriziranju likova u Hunjkavoj komediji pridonosi i dosta inojezič­noga teksta: u replikama Šumar­skog na njemačkom, a u replikama njegovih dviju starijih kćeri i na nje­mačkom, i na, ne, baš, korektnom francuskom jeziku. Tim jezičnim kolažom hrvatskog, njemačkog i francuskog, Okrugić kritički upozo­rava ne samo na nedostatke, više Bildunga, no naobrazbe, hrvatskih gospođica, već, općenito, na druš­tvenu klimu, u kojoj još nisu prevla­dale narodnjačke ideje. Na domjen­ku kod gradskog provisura Evelini i Klari uopće se nisu svidjela dva golobrada varmeđska ficinotariuša, koja su sve nešto korila tamo nazoč­ne frajlice što ne nose surke i parte i što ne govore hrvatski, a na koncu se dobrano podnapila, pjevajući, dabome, pučke napitnice. Iskrivlje­ni francuski Eveline i Klare uvijek je u Okrugićevoj veseloj igri izvor ko­mike. Kad se Evelina i Klara hvale da čitaju romane Eugena Suea i Alek­sandrea Dumasa, one imena svojih omiljenih pisaca ne izgovaraju po pravilima francuske ortoepije, pa je jasno da je riječ, ne o istinskom po­znava
Hunjkava komedija, vesele slike iz svak­danjeg života s pjevanjem u 4 čina sa­čuvana je u ostavštini autorovoj u Ma­tici srpskoj u Novom Sadu u tri ruko­pisne inačice. Dvije nisu datirane, a na trećoj je Okrugić pribilježio da je rad na tome autografu završio 9. svibnja 1864. godine. Na naslovnicama dvaju rukopisa kao motto navedena je narod­na poslovica. Ne komu je namienjeno, već komu suđeno, a jedino na naslov­nici pomenutoga datiranog, to geslo iz riznice pučkoga paremiološkog blaga izostaje. Dva su autografa ispisana uo­bičajenim Okrugićevim rukopisom, a treći veoma brižljivo, moglo bi se reći, i krasnopisom. Samo taj autograf sadrži i pjesmu koja se pjeva na svršetku po­sljednjeg, četvrtog čina komedije, a, ta­kođer, samo se taj autograf od drugih dvaju izdvaja i pravopisno, načinom pisanja refleksa staroga glasa jat, što je, ne dosljedno, već tek u pojedinim rije­čima, obilježen takozvanim «rogatim e». Ovo je zanimljivo spomenuti, jer se iz rukopisa svih ostalih Okrugićevih ka­zališnih komada vidi da se autor, osim još u jednome od prijepisa Saćurice i šubare, u kome se također sporadično pojavljuje «rogato e», inače, u odnosu na ortografiju refleksa jata, pridržavao načela Bogoslava Šuleka, što ih je ovaj iznio 1854. u prijedlogu svoje reforme ilirskoga pravopisa, pa je, u dugim slo­govima koji su nekada sadržavali jat pi­sao ie, a u kratkima je.
Iz biografije Ilije Okrugića razvidno je da je za svoga radnoga vijeka bio u prigodi dobro upoznati ne samo svoj zavičajni Srijem, već i Slavoniju. Ško­lovao se u Ðakovu, a tamo je jedno vrijeme bio i katedralni propovjednik. Kao kapelan službovao je u gornjem gradu Osijeku, u Hrvatskom Majuru, te u Vrpolju, a kao župnik u Sarvašu i u Levanjskoj Varoši. Okrugićev slavonski dramski diptih čine Hunjkava komedija i mnogo poznatija Šokica. Jedno je ve­sela igra iz života građanske klase, dru­go je pučki igrokaz s tragičnim svršet­kom. Za razliku od Hunjkave komedije, o kojoj postoji podatak da je 1870. sve­ga pet puta izvedena u Srpskom narod­nom pozorištu u Novom Sadu, Šokica je rado izvođena, i za piščeva života i nakon njegove smrti. Dramska radnja Šokice ne teče u vremenskom konti­nuitetu, niti se zbiva na istome mjestu, no obuhvaća povijesne godine 1848. i 1849. prostorno fokusirajući šokačko selo u okolici Virovitice, okolicu Osije­ka i sam grad Osijek. U Hunjkavoj ko­mediji cijela radnja odigrava se na isto­me mjestu, u kući vlastelinova šumara, u neimenovanome slavonskome selu, na drugi i treći dan Uskrsa, a u doba kad je djelo i napisano, dakle, 60-ih go­dina 19. stoljeća.
Jedino u Hunjkavoj komediji i u šaljivoj dvočinki Piščeva kubura i slava prosto­ga naroda, koja je, inače, s Hunjkavom komedijom korespondentna, Okru­gić progovara o svojoj suvremenosti. Ostala njegova dramska djela, čak i kada tematiziraju zbivanja iz 19. stolje­ća, uvijek podrazumijevaju stanovitu distancu između vremena o kome je u kazališnom komadu riječ i vremena u kome je taj komad napisan. Hunj­kava komedija obiteljska je priča na starinsku temu, inače dobro poznatu u hrvatskoj književnosti – kako razu­dati kćeri – s tim što se u kontekstu obiteljskih zbivanja zrcali životna zbi­lja složenih društvenih odnosa u, prije svega građanskoj, nekadašnjoj Slavoni­ji. A Piščeva kubura komedija iz kaza­lišnoga života, s radnjom lociranom u teatarskoj zgradi, izvještava o svemu što se zbivalo u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, dakako iza kulisa, za vrijeme dok je na bini trajala praizvedba Hunjkave komedije, te par dana nakon toga, kada su se već po­javili odjeci predstave u onodobnome tisku. (Jasna Melvinger)