26.09.2011 13:25 - Stjepan Bartoš, Novi Sad

Kuća koja plovi

STJEPAN BARTOŠ, KUĆA KOJA PLOVI

Što je mjera životnog postignuća? Svatko ima neke svoje želje, nakane i ciljeve, što ga određuje, usmjerava ga, pa gdjekada nameće i žrtvu. Ali, ono što je nama važno, o čemu razmišljamo kao o vrijednosti, ne mora biti tako i u očima dru­gih. I može se dogoditi da ono zbog čega izgaramo, drugima iz­gleda bezvrijedno, pa i smiješno. Ipak, nije sve ni na taj način po­larizirano. Dok s osjećanjem uniženosti, čeka u redu, novac od mirovine, junakinja iz Priče o poniženoj prisjeća se mladosti i razdoblja svoje ljudske zrelos­ti. I nikome, ništa ne znači sve ono što je tijekom života posti­gla. Nikoga ona u tom trenutku ne zanimaju. Dapače, čini se, sva ta njezina postignuća joj na sta­novit način – odmažu.
Bol proizašlu iz nerazumijevan­ja osjeća i junakinja priče Vjer­nost, kada je napušta ne samo suprug, već i pas, ma koliko je vjerovala u njegovu pseću odan­ost i vjernost. Premda se sudbina ove junakinje može promatrati i iz drugog kuta, iz kojega sve počinje s pitanjem: Kakva može biti osoba koju svi napuštaju? I zašto je tomu tako? I hoće li na­kon svega klonuti duhom? Neće! Nabavit će novog psa i nastaviti dalje, po svom…
Knjiga pripovjedaka Stjepana Bartoša Kuća koja plovi, dramaturški složena u četiri ciklusa – Uporišta, Trenutak, Žena i Drugi pogled – u cijelosti je okrenuta pre­ispitivanju položaja individuuma u ovom podneblju. Priče su tematski grupirane, pa se tako jedna skupina priča izravno odnosi na potragu čovjekovu za vlastitim upori­štem u životu. U srazu sa prolaznošću, Bartoševi likovi nastoje naći takvo upori­šte, kojim bi, eventualno, mogli osmisliti svoje postojanje. Pa, i kada se čini kako su u tome uspjeli, ne uspijevaju se obrani­ti pred – strahom od smrti i nestajanjem? Mimo, dakle, smisla kojim imenuju svoje postupke, pokušavaju uspostaviti iluziju, da bi nakon njihova fizičkog nestanka, mogle potrajati njihove ideje i djela. U tom kontekstu Kuća koja plovi predstav­lja metaforu o suvremenom društvu ovoga podneblja, podložnom stalnim, i ne baš razumljivim turbulencijama i promjena­ma. Gdje se tradicija i uljudbene tečevine, preko noći, mogu srušiti bez dvojbi, za­zora i ostatka. Počevši od posve «naivnih zahvata», poput izmjena naziva ulica, koji se mijenjaju sukladno političkim prilika­ma, ili osobnim hirovima moćnika. Pa i ako u tim ulicama opstaju zgrade čvrsta materijala – tim se izmjenama uskraćuju ili naturaju – ljudska mjerila i vrijednosni sustavi, što ruši čovjeka iznutra. Bartoševi se junaci, pored ostalog i izravno sudaraju s posljedicama rata i nakon povratka domu i obitelji (Novo sidro). Pitajući se nije li moć toga sidra, na koje su računali, tek puka obmana? I nije li, općenito, život ov­dje sudbinski sazdan na temeljima zabluda i samozavaravanja, a sve što nas kroz život vodi – beznadno prolazno? Iziskuje pretje­rana odricanja, a zauzvrat ne donosi ništa vrijedno, pouzdano i trajno. Osim pepela?
Ove i druge priče Stjepana Bartoša, u knjizi pod naslovom Kuća koja plovi, posvjedočuju nam da pred sobom imamo pisca koji promišlja suvremeni senzibilitet ljudi ovoga podneblja, koji je svladao pri­povjedačko umijeće, što će zacijelo imati svoju čitalačku publiku. (Milovan Miković.)