Najave događanja

NASLOVNICA

Bunjevačko veliko ruvo

11.07.2017 13:34
Izgled svečanog ruha kojega su bunjevačke Hrvatice nosile za velike blagdane i vjenčanja vremenom se mijenjao ali je uvijek pratio gradsku modu

U sklopu programa subotičke Dužijance od 1993. godine priređuje se izložba S Božjom pomoći, a  ovogodišnja postavka prikazuje najreprezentativniju odjevnu kombinaciju bunjevačkih Hrvatica u posljednjoj četvrtini 19. do polovice 20. stoljeća – veliko ruvo, koje se oblačilo na vjerske blagdane (godove) i vjenčanja. Izložba Bunjevačko veliko ruvo – bunjevačka nošnja oblačena za crkvene godove sastoji se iz postavke starih nošnji, starih fotografija i predmeta, a postavljena je u Gradskom muzeju u Subotici do 4. rujna. Izložba prikazuje ženske nošnje kakve su se nosile za velike blagdane kao i za vjenčanje. 
Organizatori izložbe su Udruga bunjevačkih Hrvata Dužijanca i Katoličko društvo Ivan Antunović u suradnji s Gradskim muzejom u Subotici, dok su autori dr. sc. Aleksandra Prćić, Jelena Piuković i Marinko Piuković.
Nošnja i identitet
Prigodom otvorenja, Aleksandra Prćić predstavila je svoj rad Priča bunjevačkog velikog ruva. U radu je, kako kaže, htjela prikazati sve što veliko ruvo može ispričati o identitetu žena koje su ga nosile, za razliku od dosadašnjeg pristupa gdje se o tradicijskoj odjeći govorilo s opisne točke gledišta. 
Iako je govorila i o kolektivnom identitetu, odnosno prepoznavanju na temelju odjeće kojoj staležnoj skupini su žene pripadale, Prćić je akcent stavila na osobni identitet žena, odnosno je li ona mlada, žena u srednjim godinama ili starica.
»Do 14. godine curica nije imala veliko ruvo nego odjeću dječjih krojeva. Osim na temelju ruva, identitet se mogao očitati i iz oglavlja. Djevojčice su imale pletene kose u dvije pletenice. S 15 godina su dobijale prvo veliko ruvo, a kosu su počele plesti u jednu pletenicu koju su vezale u vijenac ili u kurđu. Djevojke pred udaju su dobijale skupocjena velika ruva, a time se htjelo pokazati koliko je obitelj bogata«, rekla je Prćić. 
Udane i neudane
Istaknula je i da su bunjevački Hrvati prema velikom ruvu uvijek imali poseban odnos jer je ono bilo skupo te da su se razlikovala ruva udanih, od neudanih žena: 
»Za jedno veliko ruvo trebalo je oko 5-6 metara svile i kupovalo se jedanput godišnje. Možda. Za mlade djevojke pravilo se veliko ruvo od istog materijala, dok su žene koje su udane ili starije žene mogle nositi ruva raznih kombinacija.«
Kako je Prćić rekla, razlika između udanih i neudanih žena mogla se vidjeti i u boji ruva i marame – udane su nosile tamnije haljine i marame, dok su neudane mogle nositi i svjetlije boje. Iako, objašnjava Prćić, velika ruva su se uglavnom šila od tamnijih materijala zbog praktičnosti i dugovječnosti. Što se tiče njihovog dugog vijeka, razlog je to što se nisu prala, a nosila su se samo na velikim godovima što je podrazumijevalo odlazak na misu i kratku šetnju poslije te što su se s posebnom pažnjom čuvala. 
»Veliko ruvo je rađeno po uzoru na toalete mađarskih plemkinja koje se obavezno sastojalo iz široke suknje, prsluka i pregače«, rekla je Prćić i dodala da se ono vremenom mijenjalo te da je uvijek pratilo gradsku modu. Ona je uočila i da se u novije vrijeme žene odlučuju šivati nova velika ruva najčešće s konca 19. stoljeća, jer su ona strukirana i sa širokim i dugim suknjama.
Poštovanje i dostojanstvo
Predsjednik KD-a Ivan Antunović vlč. Ivica Ivanković Radak govorio je da svako od izloženih svečanih ruva predstavlja svjedočanstvo kako su se među bunjevačkim Hrvatima slavili blagdani i živjela vjera. 
»Za svaki blagdan – Božić, Začeće, Brašančevo, Dove, Veliku Gospojinu, Svi svete itd. znalo se koje se ruvo iz čiste sobe oblači i za koju se prigodu daje šiti novo ruvo. Taj osjećaj poštovanja i dostojanstva koje se pokazivalo oblačenjem tražio je od čovjeka da ga živi ponajprije u svojoj nutrini«, rekao je vlč. Ivanković Radak.
Dojam o izložbi, ali i pohvalu za njezino organiziranje i riječi poticaja za daljnje ovakvo djelovanje dao je i direktor Gradskog muzeja u Subotici István Hulló
»Važno je da ima ovakvih ljudi, rekao bih entuzijasta, koji na ovaj način čuvaju prošlost i identitet svoga naroda. Bitno je njegovati materijalno i duhovno naslijeđe i ovakve inicijative potkrijepljene stručnim saznanjima zaslužuju pohvalu i podršku, jer bez njih bi sve to palo u prošlost«, upozorio je Hulló.
Izložene nošnje su iz zbirki Petra Vojnića Purčara, Ivanke Čović, Blaženke Piuković, Ivice Dulića, Grge Piukovića, Omladinskog kulturno-umjetničkog društva Mladost i Hrvatskog kulturnog centra Bunjevačko kolo. Fotografije u postavci su iz zbirke Marinka Piukovića, Antike Pokornika, Grge Piukovića, Aleksandre Prćić, župnog ureda sv. Roka (iz zaostavštine prof. Bele Gabrića) i Gradskog muzeja u Subotici. U postavljanju izložbe pomogli su Ivanka Čović, Vita Nimčević i Grgo Piuković. 
Izložbu su podržali Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje, propise, upravu i nacionalne manjine – nacionalne zajednice, Pokrajinsko tajništvo za kulturu, javno informiranje i odnose s vjerskim zajednicama i Grad Subotica. 
 
J. Dulić Bako
 
 

Uvodnik

Tjedni komentar

Tik – tak

Nema promjene političke paradigme bez aktivnih građana

Vijesti