Najave događanja

NASLOVNICA

Udaljavanje od vlastite tradicije

24.04.2017 12:00
Najveći razlog slabog upisa u hrvatskojezične odjele je zapravo činjenica da su se ovdašnji bunjevački Hrvati udaljili od vlastite tradicije i kulture matične države i da ne pridaju puno značaja nacionalnom identitetu

 
Aleksandra Prćić iz Subotice nedavno je doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu – Odsjeku za Etnologiju i kulturnu antropologiju, obranivši rad na, za pripadnike ovdašnje hrvatske zajednice, posve zanimljivu temu – Hrvatska manjina u Srbiji i školovanje na hrvatskom jeziku. Doktorsku radnju je radila pod mentorstvom prof. dr. sc. Milane Černelić.
Doktorski studij upisala je 2012. godine kao stipendistica Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske. Za potrebe doktorskog rada, u razdoblju od 2013. do 2016. godine, provela je istraživanje u Subotici, Tavankutu i Đurđinu. 
 
Na početku, kažite nam više o samoj temi rada, koja je veoma aktualna kada je riječ o Hrvatima u Srbiji. Zašto ste odabrali ovu temu?  
 
Kako sam godinama radila u Generalnom konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, bila sam svjedokom početaka i razvitka školovanja na hrvatskom jeziku u Vojvodini. Ono što sam uočila je iznimno slab odziv roditelja na upis djece u hrvatskojezične odjele. Kada sam počela temeljitije propitivati ovu temu, saznala sam da prema gruboj procjeni ravnatelja škola svega jedna trećina roditelja koji su se po nacionalnosti izjasnili Hrvatima upisuje djecu u hrvatskojezične odjele, dok druge dvije trećine djecu upisuju u mješovite odjele u kojima se nastava odvija na srpskom standardnom jeziku. To je bio izravni poticaj za istraživanje, a jedan od ciljeva je bio propitati način na koji bunjevački Hrvati razmišljaju o važnosti obrazovanja na materinskom jeziku u cilju očuvanja nacionalnog identiteta. Rad sam temeljila na antropološkoj teoriji etniciteta Frederika Bartha koja govori da razlikovanje u kulturnim karakteristikama između ljudskih grupa nije posljedica njihove izoliranosti nego njihove interakcije, te smatra da u razvitku etičkog identiteta ljudi primarnu ulogu imaju obitelj, zajednica i država. S tim u vezi, analizirala sam aktere koji sudjeluju u kreiranju manjinskog obrazovanja od država – Srbije i Hrvatske, preko Hrvatskog nacionalnog vijeća kao krovne institucije Hrvata u Srbiji koja je, među ostalim, zadužena za obrazovanje hrvatske manjine, škola do obitelji. Rad se sastoji iz dva dijela. U prvom dijelu rada analizirala sam državne prosvjetne politike involviranih država od 1868. godine kada je obrazovanje postalo obvezno na ovim prostorima do danas i način na koji su prosvjetne politike utjecale na raslojavanje nacionalnog identiteta Bunjevaca-Hrvata u Bačkoj. U drugom dijelu rada sam analizirala dinamiku odnosa aktera u kreiranju obrazovanja Hrvata u Srbiji, te sam se posebno osvrnula na dva markantna čimbenika identiteta – jezik i vjeru.
 
Istraživanje za potrebe doktorskoga rada proveli ste u Subotici, Tavankutu i Đurđinu. Tko su Vam bili sugovornici i zašto?  
 
Moj rad se bavio propitivanjem identiteta kroz prizmu obrazovanja, a odnosio se samo na bunjevačku subetničku skupinu, preciznije one Bunjevce koji sebe smatraju Hrvatima. Rad sam prostorno ograničila na Suboticu, Tavankut i Đurđin iz dva razloga. Prvi je taj što bunjevački Hrvati žive u najvećem broju na navedenom teritoriju, a drugi razlog bio je taj što je jedino u ova tri naselja obrazovanje na hrvatskom jeziku organizirano prema A modelu. Razgovarala sam sa šezdeset šestero kazivača: najveći broj bili su roditelji djece upisane u hrvatskojezične odjele. Nekolicina su bili roditelji koji su po nacionalnosti Hrvati ali su djecu upisali u mješovite odjele, zatim učitelji, nastavnici, ravnatelji škola, vjeroučitelji, svećenici, časne sestre, istaknuti članovi hrvatske zajednice, članovi Hrvatskog i Mađarskog nacionalnog vijeća. Kazivači su, svatko iz svoje perspektive, procjenjivali važnost obrazovanja uopće i manjinskog obrazovanja, probleme vezane za školovanje njihove djece, odnos prema vjeri, materinskom jeziku i stanju u društvu. Kazivanja iz različitih perspektiva omogućila su mi jasniji uvid u problematiku manjinskog obrazovanja na svim razinama.
 
Prema podacima do kojih ste u istraživanju došli koji su razlozi za, a koji protiv upisa u hrvatske odjele?
 
Kao što sam ranije rekla, obrazovanje hrvatske manjine u Srbiji na hrvatskom jeziku zahtijeva dobru koordinaciju svih aktera u organiziranju obrazovanja. Nažalost, na svim razinama postoje problemi i dosta nedovršenog posla što roditelji vide. Međutim, najveći problem je zapravo činjenica da su se ovdašnji bunjevački Hrvati udaljili od vlastite tradicije i kulture matične države i da ne pridaju puno značaja nacionalnom identitetu. Dijelom je razlog tome činjenica da su Hrvati u Srbiji stigmatizirani pa je etnomimikrija zapravo način stvaranja boljeg položaja u javnosti. Razlog udaljavanja od vlastite kulture dijelom leži u utjecaju globalizacije kada dolazi do miješanja kultura i usvajanja nekih zajedničkih vrijednosti. Činjenica je da današnji roditelji ne razmišljaju puno o značaju manjinskog obrazovanja u očuvanju nacionalnog identiteta djece. Ono što je zajedničko svim roditeljima koji su djecu upisali u hrvatskojezične odjele je da ti roditelji djecu od malena uče poštivanju tradicijske kulture, da imaju izraženo samopoštovanje ali u isto vrijeme poštuju druge, da su praktiči vjernici, te da ovakav vid školovanja doživljavaju kao logični nastavak obiteljskog odgoja. Značaj obitelji u izgradnji etničkog i nacionalnog identiteta djeteta je veliki. Istraživanja su dokazala kako usvajanje znanja o etničkoj grupi i kreiranje odnosa posvećenosti etničkoj grupi kod pojedinca stvaraju osjećaj sigurnosti, pripadanja i način na koji se može obraniti od negativnih stavova okoline. U konačnici, treba biti svjestan da opstaju samo oni narodi koji su svjesni važnosti obrazovanja u očuvanju vlastite kulture, te su sposobni istu prenijeti na mlađe naraštaje. Oni drugi, pak, osuđeni su na propast.
 
Vaš rad se bavi i poviješću; polazite od 1868. godine, kada je obrazovanje u Ugarskoj, u kojoj tada ovdašnja hrvatska zajednica živi, postalo obavezno. Jedan od Vaših zaključaka u tom kontekstu je da su sve obrazovne politike spram ovdašnjih bunjevačkih Hrvata, kako navodite, bile asimilacijske i usmjerene na zakidanje onih kulturnih elemenata koje je ta zajednica u tom trenutku smatrala najvažnijima. Kažite nam više o toj temi...
 
Države su odavno prepoznale obrazovni sustav kao oruđe putem kojeg se stvaraju društveno poželjne osobe. Do 1868. godine škole su bile organizirane od strane crkve, a Aktom o javnom obrazovanju u Ugarskoj je prvi put organizaciju obrazovanja u potpunosti preuzela država. Taj prvi školski sustav bio je progresivan za svoje vrijeme, jer je predviđao obrazovanje na materinskom jeziku za sve narode koji su živjeli u sastavu Ugarske. Međutm, ubrzo je pod utjecajem mađarskog nacionalnog pokreta takva mogućnost nestala, a državni jezik postao je mađarski. Glavna borba tadašnje bunjevačke inteligencije bila je usmjerena na ostvarenje prava na učenje na materinskom jeziku. Također, treba napomenuti kako Bunjevci nisu rado išli u školu i vrlo mali postotak je nastavljao školu nakon četiri obvezna razreda osnovne škole. U doba nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini SHS, Bunjevce se nastojalo asimilirati protjerivanjem katoličkih simbola i vjeronauka iz škole, te nametanjem ćirilice i ekavice. U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata do 1954. godine postojala je mogućnost školovanja na hrvatskom jeziku, ali u socijalističkom razdoblju nije bilo popularno istjecanje nacionalnih simbola, a školski sadržaji su se uglavnom bavili tekovinama narodno-oslobodilačke borbe. Crkva je u ovom razdoblju marginalizirana, a kako je većina tradicijskih običaja ovdašnjih Hrvata vezana uz crkvu ljudi su se postupno udaljili od crkve i religije, pa tako i od vlastite tradicije. U doba Miloševićevog režima Hrvati nisu imali status manjine, pa samim time niti mogućnost učenja na hrvatskom jeziku i o vlastitoj kulturi. Suprotno tome, bili su stigmatizirani i stavljani u negativan kontekst putem školskih sadržaja. Tek 2000. godine, nakon demokratskih promjena stvorila se mogućnost za organiziranje školovanja na hrvatskom jeziku, a koje je zahtijevalo ispunjenje osnovnih preduvjeta, a to su izrada planova i programa rada, osiguranje udžbenika i nastavničkog kadra.
 
Krajem prošle godine donijeta je Strategija obrazovanja na hrvatskom jeziku u Republici Srbiji za razdoblje 2017. – 2021. Koja su Vaša zapažanja kada je riječ o tome dokumentu?
 
Bila sam na jednoj od prezentacija Strategije i moram primijetiti da su ciljevi strategije prilično ambiciozni. Tu mislim prije svega na plan o ustroju suvremeno opremljenog školskog centra. Također, Strategija se temelji na pretpostavci da su ovdašnji Hrvati nacionalno osviješteni, a da su glavni problemi obrazovanja hrvatske manjine u Vojvodini tehničke prirode, primjerice nedostatak udžbenika na hrvatskom standardnom jeziku. Veliki napori se ulažu u prijevode udžbenika, a zanemaruje se činjenica da iako prevedeni na hrvatski jezik, isti udžbenici ne nude ništa od nacionalnog sadržaja. Ako je cilj manjinskog obrazovanja očuvanje nacionalnog identiteta, treba imati na umu da se pozitivan stav prema etničkom i nacionalnom identitetu može usvojiti i tijekom školovanja kroz školske sadržaje. Naime, kroz sadržaje koji se nude, pojedinac sam procjenjuje kulturu naroda kojem pripada te istu internalizira ili odbacuje. Radi toga od iznimne bi važnosti bilo što prije izraditi dodatke za predmete od nacionalnog značaja za više razrede osnovne škole i srednju školu (povijest, geografiju, te glazbeni i likovni odgoj). Također, složila bih se s onima koji su na raspravi o prijedlogu Strategije sugerirali kako je neophodno u ciljeve  uvrstiti i obrazovanje odraslih, odnosno rad s roditeljima. Motiviranje roditelja na sudjelovanje u radionicama koje bi se bavile tradicijskom kulturom i kulturom matične države vjerojatno bi neke ponukalo na upis djece u hrvatskojezične odjele. Ukoliko se sustavno ne bude radilo s roditeljima i mladima, neće biti djece koja će napuniti školski centar.
 
Nakon doktorata, koji su Vam daljnji akademski planovi?
 
Moja interesiranja su raznolika. Pripremam jedno istraživanje vezano uz tradicijsku kulturu, ali plan mi je baviti se i nekim drugim antropološkim temama kao što su primjerice odnosi ljudi i životinja. Kako nemam stalno zaposlenje, u budućnosti namjeravam konkurirati na različite natječaje, a prioriteti će se nametnuti u ovisnosti od sredstava koje ću dobiti za pojedine projekte.  Ovim putem želim zahvaliti svim kazivačima na vremenu koje su izdvojili za moje istraživanje i odati priznanje učiteljicama, nastavnicama, profesorima i ravnateljima zahvaljujući čijem entuzijazmu i upornom radu obrazovanje na hrvatskom jeziku slovi za posebno uspješno u školama u kojima postoji. 
 
Davor Bašić Palković
 

Uvodnik

Tjedni komentar

Tik – tak

Nema promjene političke paradigme bez aktivnih građana

Vijesti