Najave događanja

NASLOVNICA

Odluka Vijeća DSHV-a je racionalna i odgovorna!

27.03.2017 13:14
Ozbiljnih razgovora sa SNS-om, barem u formalno-proceduralnom smislu, uopće nije bilo, jer nije bilo spremnosti da se DSHV prihvati kao ravnopravni politički partner za dijalog o otvorenim pitanjima

 
Predizbornoj atmosferi – kojoj ne manjka konfuzije (razjedinjena oporba), neodlučnosti (za koga glasati) i inata (Preletačević) – uključio se i Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV). Prvo čudnim pozivom zastupnice iz redova ove stranke u Skupštini Vojvodine Vesne Prćić da ovdašnji Hrvati glasuju za kandidata Aleksandra Vučića, a zatim, nakon javno očitovanog čuđenja čelnog čovjeka zbog toga, i odlukom Vijeća DSHV-a da ne podrži nijednog od 11 kandidata nego da članovi, simpatizeri i ovdašnji Hrvati općenito sami izaberu koji će broj 2. travnja zaokružiti. Ovakav potez rukovodstva DSHV-a naišao je na različite reakcije, ne samo među članstvom nego i u javnosti uopće, te je on bio i dovoljan poticaj za uvod u današnji intervju s predsjednikom i zastupnikom u Skupštini Srbije Tomislavom Žigmanovim.
 
Zbog čega je DSHV nakon otvorene potpore Demokratskoj stranci i razmjerno predvidljivog ishoda prošlogodišnjih republičkih ishoda ovoga puta odustao od jednoznačne potpore nekom od 11 predsjedničkih kandidata?
 
To je odluka Vijeća DSHV-a donijeta poslije demokratske rasprave! Ona je, uvjeren sam, racionalna i odgovorna, a temelji se na nekoliko razloga. Prvi je, za razliku od parlamentarnih izbora, da DSHV, posve logično, nema svojega kandidata za predsjednika Srbije. Drugi je što je raspoloženje unutar članstva glede podrške pojedinim kandidatima relativno pluralno, pa bi naše izričito opredjeljenje za jednog kandidata unutar stranke dodatno stvorilo nesporazume. Treći je razlog što od građana hrvatske nacionalnosti neće ovisiti ishod predstojećih izbora, te se u tom smislu snažilo uvjerenje da je mudrije sudjelovati u izbornoj utrci na način opisa, iz vizura interesa hrvatske zajednice, poželjne platforme demokraciji posvećenog kandidata, i tako očitovati interes i za budućnost Srbije. Dakle, ne znači da će DSHV biti po strani u predstojećim izborima. Naprotiv! S jedne strane, djelovat ćemo motivirajući da se Hrvati odazovu na izbore za predsjednika Srbije u što većem broju, a s druge strane jasno ćemo ukazivati što se od kandidata koji treba uživati povjerenje DSHV-a očekuje – ne samo kada je riječ o njegovoj predsjedničkoj platformi, nego isto tako i o njegovoj dosadašnjoj političkoj praksi, a kroz vizuru načina odnosa spram ovdašnjih Hrvata. Inače, ovakav pristup poznat je i kod drugih manjinskih političkih stranaka – recimo, Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) na prošlim izborima za predsjednika Hrvatske također se ni na koji način nije eksplicite opredijelio. 
 
Niste li takvom odlukom pridonijeli stvaranju konfuzije unutar vlastitog biračkog tijela, što će vjerojatno ishoditi da se glasovi rasprše na više strana u korist jednog kandidata?
 
Konfuziji zacijelo nećemo pridonijeti, budući da je ona ionako prevelika, ali ne zbog odluke DSHV-a! Nama je daleko važnije da motiviramo što veći broj građana hrvatske nacionalnosti da izađu na izbore. Na prošlim izborima, u travnju 2016., jedna od glavnih značajki je bila ta da je u sredinama gdje u značajnijem broju žive Hrvati broj onih koji su izišli na izbore bio i do 10 posto manji od prosjeka. Tako je bilo i u Subotici. Razlog tomu je dakako strah, koji je posljedica kontinuiranog i snažnog antihrvatskog raspoloženja u srbijanskome društvu te odsustva sustavnih mjera od strane vladajućih struktura da se problemi hrvatske zajednice počnu pozitivno razrješavati! Drugim riječima, nama je cilj da Hrvatima povratimo vjeru u važnost sudjelovanja u političkom životu i to na način da ih se ohrabri.
 
Ima li promjena u odnosima sa Srpskom naprednom strankom, kako na najvišoj tako i na nižim razinama?
 
Kada je riječ o republičkoj i pokrajinskoj razini nikakvih promjena nema, to jest i dalje ne postoji čak ni elementarna komunikacija između dvije stranke. Slično je i kada je riječ o ovim razinama vlasti. Na nižim, pak, instancama, ne postoji nikakva službena komunikacija. Štoviše, svjedoci smo medijskih, ali drugačijih, negativnih odnosa ne samo spram DSHV-a nego i hrvatske zajednice u Srbiji uopće. Sjetite se samo Beške – u mjesto iz kojega je protjerano nekoliko stotina Hrvata SNS je organizirao predstavljanje knjige pravomoćno osuđene osobe za ratni zločin. Kako se osjećaju preostali Hrvati u Beškoj? Kako je rezultirala moja komunikacija s premijerom Vučićem kada sam u otvorenom pismu zatražio zaštitu zbog iznijetih prijetnji za skupštinskom govornicom u Subotici? Do danas odgovor nije stigao. Sjetite se i blokade otvaranja pregovaračkog poglavlja 26 od strane Hrvatske i optužbi da su ovdašnji prvaci hrvatske zajednice instrumentalizirali službeni Zagreb, koje su mediji naklonjeni vlasti danima ponavljali. Ili, kada se na prazniku hrvatske zajednice 15. prosinca prošle godine nitko od pozvanih republičkih, pokrajinskih i lokalnih dužnosnika nije ni pojavio. Što reći o skupu »Kultura i identitet Bunjevaca«, koji  je održan uz svu logističku strukturu predstavnika vlasti iz SNS-a? Jesu li to nove politike odnosa prema Hrvatima u Vojvodini? Na temelju tih činjenica jasno je da u odnosima SNS-a prema DSHV-u, nažalost, promjena nema.
 
Jeste li, nakon nabrojanih rezultata njihove vladavine od prošlogodišnje pobjede, i dalje spremni na suradnju s tom strankom, uključujući i ulazak u koaliciju ukoliko vas pozovu?
 
Iz prethodnog pitanja je razvidno da o tako nečemu do sada nije bilo ni riječi! Suradnja između stranaka posljedica je nekakvog dogovora, a on je posljedica razgovora, za koji mora postojati spremnost. A ozbiljnih razgovora, barem u formalno-proceduralnom smislu, uopće nije bilo, jer nije bilo spremnosti da se DSHV prihvati kao ravnopravni politički partner za dijalog o otvorenim pitanjima. Na koncu, suradnja može, a ne mora, završiti koalicijom – ona može biti i funkcionalna, no ni od toga za sada nema ništa. Istina, na susretu s tada tehničkim premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem u Tavankutu bilo je riječi da će komunikacija s predstavnicima vlasti započeti kako bi se istinski problemi hrvatske zajednice počeli rješavati. Maloprije sam rekao kako je to izostalo. Još treba reći da se Hrvatsko nacionalno vijeće obraćalo republičkoj razini vlasti po nekim pitanjima o kojima se razgovaralo, npr., vraćanje oduzete imovine – hrvatskih domova u Srijemskoj Mitrovici i Rumi po modelu kakav je u pojedinim slučajevima primijenjen u hrvatskoj prema srpskoj zajednici, tj. u formi poklona, budući da u redovitoj proceduri to nije moguće zbog nepostojanja pravnog sljedništva, ali je HNV upućen na redoviti put Agenciji za restituciju, koja takva ovlaštenja nema. Slučaj, pak, s rodnom kućom bana Jelačića je uistinu farsičan.
 
Je li Vesna Prćić jedina u DSHV-u koja je za suradnju sa SNS-om ili je jedina u stranci koja o tome javno govori?
 
Vjerojatno nije, no sigurno je da je, barem za sada, u apsolutnoj manjini. Maloprije sam rekao što treba prethoditi suradnji dviju političkih stranaka, a o tako nečemu govoriti javno i to u vrijeme predizborne kampanje i još s pozivom, bez ikakvog dogovora ili iznošenja namjere bilo kome u stranci, da se podrži kandidat SNS-a, jest politički ne samo nekorektno nego i krajnje neodgovorno, budući da je inicijalno dovelo do svojevrsne nestabilnosti unutar DSHV-a. Jedino, to nije slučaj ako iza toga ne stoje neki drugi motivi. Ili kakvi drugi razlozi! Recimo, da se smijeni predsjednik i izazove raskol u stranci, o čemu se u kuolarima govorilo a neki su koraci i poduzimani, ali bez uspjeha. Možda tako čemu u prilog govori i neviđena medijska prisutnost takvog nelegitimnog i posve usamljenog stajališta.
 
Što bi predstavnicima manjina trebao biti prioritet u političkom djelovanju: borba za sudjelovanjem u vlasti ili nastojanje za provedbom Ustava, zakona i funkcioniranje institucija?
 
Odgovor bi dakako morao biti: na prvom mjestu je zalaganje za vladavinu prava, zauzimanje za izgradnju institucija, doprinos za kreiranje i provedbu (i manjinskih) politika te posvećenost za ostvarenje pravednosti u državi! To je politički normativ kojemu se približavaju države razvijene i konsolidirane demokracije. Otklone, pak, od toga imamo u tranzicijskih zemljama, to jest u zemljama s deficitima demokracije, gdje se naglasak u manjinskom političkom djelovanju stavlja na borbu za sudjelovanje u vlasti i namirivanju interesa za nacionalnu zajednicu koju predstavljate. To se zorno vidi na primjeru Srbije! U nekim uređenim državama manjine ni ne sudjeluju u političkom životu – recimo Lužički Srbi, kojih je nešto više od 200 tisuća u Njemačkoj, nemaju ni političku stranku, no njihov manjinski institucionalni okvir i ostvarivanje prava učinkovito funkcionira putem neposredne i neometane primjene zakona. Tomu, pak, trebaju težiti i aktivnosti predstavnika, napose političkih, ovdašnjih nacionalnih manjina, a ne da se utrkuju u namirivanju svojih uskih interesa.
 
Koliko je onda točna kod nas uobičajena teza da je samo sudjelovanje u vlasti garant ostvarivanja prava nacionalnomanjinskih zajednica?
 
Premda se stvara takav dojam, ona nije do kraja točna. Vaša ocjena više vrijedi za klasična manjinska prava. Uzmite, na primjer, rusinsku nacionalnu zajednicu u Vojvodini, koja ne sudjeluje u vlasti niti na republičkoj niti na pokrajinskoj razini, ali zato pripadnici ove zajednice ostvaruju svoja manjinska prava. No, problemi se stvaraju ukoliko se djelovanjem vlasti želi umanjiti dio prava – onda, ukoliko niste zastupljeni u tijelima vlasti, nemate potrebne mehanizme da se tomu usprotivite. Toga smo svjedoci, na primjer, ovih dana kada je Pokrajinsko tajništvo za kulturu, javno informiranje i odnose s vjerskim zajednicama opredijelilo tek 650.000 dinara u ovoj godini za nakladu knjiga svih profesionalnih nakladničkih ustanova 8 nacionalnih zajednica. I većina nacionalnih zajednica iz Vojvodine, osim mađarske, na tu odluku ne može utjecati, budući da ili nisu zastupljeni u parlamentu (Rusini, Rumunji, Romi, Ukrajinci) ili nisu dio vladajućih struktura (Hrvati, Slovaci). Druga je situacija ukoliko je riječ o ostvarivanju interesa pripadnika nacionalnih zajednica – recimo, onih koji se odnose na komunalnu infrastrukturu, ruralni razvoj, politike u pojedinim područjima gospodarskoga života, kapitalne investicije… gdje je mnogo važnije biti u mogućnosti sudjelovati u procesu donošenja odluka. Jer, ukoliko niste u prilici odlučivati, velika je vjerojatnost da interesi određene nacionalne zajednice, napose onih koje su teritorijalno koncentrirane u danoj lokalnoj zajednici, neće biti uračunati u politike koje se provode. Stoga je veoma važno u tranzicijskim državama, bez obzira na rješenja glede političke reprezentacije nacionalnih manjina, pronaći model njihovog sudjelovanja u procesu donošenja odluka. Jedan od takvih instituta jesu i garantirani mandati za nacionalne manjine, koji su se pokazali dobrim modelom za demokratski nerazvijene države.
 
 
U nedavnom razgovoru s ministrom vanjskih poslova Hrvatske Davorom Ivom Stierom rekli ste da ste ga upoznali s najnovijim slučajevima politički motiviranih smjena i otpuštanja iz javne uprave zbog nacionalne pripadnosti. Koji su to slučajevi i gdje?
To su slučajevi u Plavni i Sonti. U Plavni je stvar već negativno razriješena, a u Sonti je skoro gotova. Neka je to ovoga puta dosta.
 
Što Vam je ministar odgovorio i kakva je uopće trenutačna uloga Hrvatske u zaštiti prava i interesa hrvatske manjine u Srbiji?
 
Primio je sa zabrinutošću k znanju takve informacije, te nas ohrabrio da nastavimo s praćenjem kršenja ljudskih i manjinskih prava. Uloga Hrvatske je važna – ona može u bilateralnim kontaktima ukazivati na takvu praksu kao nedopustivu i iskazati očekivanje da se s njom prekine, a s druge strane može djelovati i multilateralno, u smislu da kao članica Europske unije može ne samo očitovati interes za tako što već i učinkovitije zahtijevati da se s diskriminacijom na nacionalnoj osnovi prestane. Na primjer, kroz praćenje napretka pregovaračkog poglavlja 23 u kojem se govori o ljudskim pravima, ali i putem zauzimanja određenih stajališta.
 
Jeste li o spomenutim slučajevima obavijestili i nadležna domaća tijela, a ako jeste kakav je bio njihov odgovor?
Za sada ne, jer to oštećeni nisu htjeli. To možda najbolje govori o povjerenju građana hrvatske nacionalnosti u institucije države. Štoviše, ni mediji, čak i oni na hrvatskome, o tome nisu pisali.
 
Nakon imenovanja Matije Bećkovića za Počasnog građanina Subotice najavili ste ostavku na mjesto predsjednika komisije koja o tome odlučuje. To ipak niste učinili. Zašto?
 
Ostavku sam, istina, najavio, no u formalnom smislu, pisanim putem, nisam učinio. Smatrao sam to izlišnim činom, napose nakon nekih smjena u području kulture, kao što je ona Zoltána Siflisa…
 
Iako ni Hrvatsko ni Mađarsko nacionalno vijeće nije dalo suglasnost da ulica na Paliću dobije ime Brane Crnčevića, ta je odluka u Skupštini grada Subotice ipak izglasana. Međutim, i od pripadnika mađarske zajednice i od DSHV-a izostala je konkretnija akcija (primjerice, pokretanje zakonskog postupka da se ta odluka poništi). Zašto?
 
Vijećnici DSHV-a su na sjednici Skupštine grada glasovali protiv i na taj način nedvosmisleno iznijeli svoje stajalište. Pri tome, moram Vas ispraviti jer nacionalna vijeća ne daju suglasnosti, već prethodna mišljenja, a ona nisu obvezujuća. Tijelo koje ih je u postupku bilo dužno pribaviti, to je i učinilo, i sa stajališta zakona, stvar je čista. Naravno, ovo je nadasve političko pitanje, jer dovodi u pitanje smislenost kulturne autonomije nacionalnih manjina, ali ovaj slučaj nažalost nije i jedini u kojima se ne uvažavaju mišljenja i prijedlozi nacionalnih vijeća, ali to nije predmet pravnih postupaka. No, činjenica jeste da se na ovaj način – demonstracijom političke sile onih u većini – ne upravlja u multietničkim lokalnim zajednicama.
 
Zlatko Romić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Uvodnik

Tjedni komenatar

Umjereni optimizam

Nije to jedina nerealizirana preporuka s prethodnih sjednica MMO-a

Vijesti