Najave događanja

NASLOVNICA

Trud se isplatio

23.01.2017 10:30
Ivan Perčić, vlasnik tvrtke Suncokret i inovator na polju zdrave prehrane

Ivan Perčić, vlasnik tvrtke Suncokret i inovator na polju zdrave prehrane
Trud se isplatio
 
Nemamo svoj uzgoj, pa jedan manji dio nabavljamo s domaćih polja dok većina proizvodnog materijala, poput lana, susama ili kikirikija dolazi iz inozemstva * Nažalost, ovdašnji poljoprivredni proizvođači nemaju sluha za potrebe proizvodnje ovih kultura već se isključivo drže tradicionalnih usjeva poput žita i kukuruza
 
 
 
Razgovor vodio: Dražen Prćić
 
Jedan od pionira zdrave prehrane na teritoriju ex Jugoslavije, Ivan Perčić, je nakon završenog osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja u rodnoj Subotici otišao na studij sociologije i filozofije u Ljubljanu i po svom priznanju, tada, počeo tražiti neke vječne istine o životu. Ne mogavši ih, u to vrijeme, pronaći na fakultetu krenuo je nekim svojim putovima i negdje osamdesetih godina prošloga stoljeća uspio je pronaći ono što je tražio i počeo se, vrlo uspješno baviti »ovozemaljskim« stvarima. Njegova tadašnja vizija danas je prepoznata ne samo na našim prostorima, nego i diljem zapadne Europe gdje se njegovi proizvodi mogu kupiti u slobodnoj prodaji.
 
HR: Je li Vaša odluka da već zarana postanete vegetarijanac u mnogome uvjetovala budući angažman profesionalnog bavljenja proizvodnjom prehrambenih artikala?
S obzirom na to da sam vegetarijanac još od 1976. godine, dakle već punih četrdeset godina, svakako da mi je ovo opredjeljenje i uvjetovalo neposrednu blizinu priče u svezi prehrane i mog budućeg bavljenja njome. Osamdeset pete godine prošlog stoljeća sam bio u generaciji prvih ljudi  u nekadašnjoj zajedničkoj državi, poput primjerice Zlatka Pejića iz Zagreba ili Nade Mišlić iz Beograda koji su ozbiljnije počeli izučavati makrobiotiku na ovim našim prostorima.
HR: Kako su izgledali počeci u profesiji kojom se bavite već gotovo trideset godina?
Isprva sam krenuo s organskom poljoprivredom, ali sam ubrzo shvatio kako nisam za bavljenje tim poslom jer sam iz obitelji intelektualaca i nitko se u našoj obitelji  par koljena unatrag nije bavio zemljom niti smo je ikada imali u posjedu. Pa sam se odlučio početi baviti proizvodnjom ulja, što je u to vrijeme bilo posve nepoznato i apsolutno deficitarno. Tijekom boravka u Sloveniji sam se upoznao s tehnikom dobijanja tradicionalnog štajerskog bučinog (bundeva) ulja, koje oni dobivaju na stotinu godina starim presama.
HR: Kada je poteklo prvo ulje iz Vaših presa?   
Prvu, rabljenu presu sam  kupio 1988. godine u Čakovcu, montirao je i 1989. godine sam registrirao tvrtku i tada su sužbeno potekle prve kaplje bučinog ulja iz moje proizvodnje. Tako je Suncokret počeo s radom, a zanimljivo je istakuti kako je moja tvrtka bila jedna od prvih u Subotici koja je ušla u privatno poduzetništvo i prva ne samo u Jugoslaviji, nego i u regiji, koja se počela baviti zdravom prehranom. Jer pomenuti Pejić i Mišlićeva su se tada bavili konzaltingom i trgovinom, a jedino sam ja bio baš u neposrednojh proizvodnji.
HR: Što su bili prvi proizvodi tvrtke Suncokret, koja je danas renomirani proizvođač brojnih prehrambenih artikala? 
Isprva je bilo tri vrste ulja, a glavno među njima je bilo tamno susamovo ulje koje je izuzetno važno u kompletnoj orijentalnoj kuhinji, ponajprije u kineskoj, koreskoj i japanskoj. Ono je prethodno tostirano, prženo i onda cijeđeno, a ja sam shvatio kako bih ga mogao dobijati na onim istim presama koje sam koristio za dobivanja bučinog ulja. U to vrijeme sam živio u Beogradu, tijekom tjedna radio u banci, a za vikend sa svojim trabantom odlazio put Makedonije i kupovao na Dojranskom jezeru susam da bi ga sljedećeg vikenda u Ptuju u Sloveniji cijedio. Također, u to vrijeme sam obilazio mnoge kavane i uzimao besplatne pivske boce, prao ih i punio, isprobavajući kako cijela priča sa susamovim uljem funkionira. Kada sam vidio kako sve to itekako ima smisla, kupio sam opremu, i već kako sam rekao, sve to finalizirao otvaranjem tvrtke Suncokret s kojom i danas poslujem.
HR: Iskorist ćemo ovu priliku i zamoliti Vas da našem čitateljstvu pojasnite pojam makribiotičke prehrane koja je nezaobilazni segment u poslu kojim se bavite?  
Makrobiotika iliti veliki (makro) život za osnovu uzima Hipokratovu tezu neka hrana bude lijek, i neka lijek bude hrana, i da se pokušamo zdravo hraniti a ne razboljevati se od hrane koju svakodnevno konzumiramo. U biti makrobiotiku su poslije preuzeli Japanci i oni su  bili glavni njeni teoretičari (Shava, Kushi) koji su istočnjačku filozofiju jina i janga prenijeli i na makrobiotočku prehranu. Pa tako orijentalna filozofija prehranu dijeli po jednoj duži u čijoj sredini se nalazi balans, a s jedne strane su uvjetno rečeno minus (jin) i plus (jang). Tako su recimo u toj zamišljenoj sredini integralne žitarice, poput riže i ječma, potom lisnato i korjenasto povrće da bi išli prema mesu i mliječnim prerađevinama s jedne strane (ekstremni jang) ili s druge strane slatkišima, šećeru i alkoholu (ekstremni jin). Najbolji primjer je da zamislimo jednu klackalicu i najbolje bi bilo uvijek biti u sredini, u zamišljenom balansu s malim oscilacijama i tada nema opasnosti od velikih ljuljanja i mogućeg pada s ove imaginarne klackalice. Htjeli to mi ili ne, uvijek se moramo izbalansirati. Znači ako jedemo našu vojvođansku hranu, s dosta mesa, to moramo zaliti alkoholom uz konzumiranje dosta slatkiša, jer je to prirodna potreba da se sve to izbalansira. Opet kada se hranite u balansu (sredina), onda nemate potrebu za navedenim ekstremnim odstupanjima. I konačno, prema principima makrobiotike svakodnevna prehrana se mora prilagođavati dobu dana, zdravstvenom stanju i napose starosnoj dobi.  
HR: Što biste savjetovali našim čitateljima u svezi njihove prehrane u ovo doba godine? 
Ukoliko smo podijelili prehranu u dvije energetske skupine tako zimi nije preporučljivo jesti nešto što nas hladi. U ovo doba godine trebamo konzumirati ono što nas grije, a priroda je već sama po sebi i svojim blagodatima napravila, ovisno o godišnjem dobu, takvu podjelu. Primjera radi, kukuruz je jedina zimska biljka koja raste ljeti, dok je čisto zimska kultura – heljda. Treba samo malo pratiti i osluškivati prirodu, i tu se baziraju osnovna načela makrobiotike, a samim tim i zdrave svakodnevne prehrane.
HR: U kojoj je mjeri Vaša životna filozofija po pitanju osobne prehrane utjecala na proširenje biznisa kojim se već desetljećima uspješno bavite?   
Mir za kojim sam u mlađim danima tragao mi je kasnije omogućio kroz makrobiotičku prehranu vođenje jednog mirnijeg, staloženijeg života. U takvoj mirnoći ideje su počele spontano navirati i dosta stvari sam čak i inovirao, poput primjerice maslaca od bundeve, a među prvima smo imali ocat od nara, slatki namaz od rogača, suncokreta, kokosa i meda. Svi navedeni proizvodi danas imaju uspješnu prođu i na nekoliko europskih tržišta, na što sam veoma ponosan.
HR: Živimo na vojvođanskim prostorima gdje dominira tzv. tradicionalistički način prehrane baziran na ektremnom jangu (čitaj meso, op.a.), pa nam kažite koliko su Vaši proizvodi uspjeli ovdje pronaći mjesto ili je li njihova suprotnost uvriježenim prehrambenim navikama uvjetovala neminovnost izlaska na inozemna, mnogo osvještenija, tržišta?
Oduvijek sam bio svjestan činjenice kako Vojvodina nije najplodnije mjesto za širenje moga biznisa i najslabija prodaja je uvijek bila upravo na ovim našim prostorima. U vrijeme Jugoslavije najviše naših proizvoda su povlačile Hrvatska, Slovenija, pa i Bosna i Hercegovina, te Beograd kao centar i svojevrsni megalopolis. Raspadom zajedničke države izgubili smo veliki dio našeg do tada najjačeg tržišta i bili smo primorani orijentirati se prema drugim tržištima. Upravo to je bio i jedan od osnovnih razloga što sam se morao posvetiti određenim inovacijama kako bih postao konkurentan, pa sam se okrenuo prema proizvodnji maslaca i namaza od raznih uljarica.
 
HR: Kako i gdje nabavljate sirovine za svoje proizvode?
Nemamo svoj uzgoj, pa jedan manji dio nabavljamo s domaćih polja dok većina proizvodnog materijala, poput lana, susama ili kikirikija dolazi iz inozemstva. Nažalost, ovdašnji poljoprivredni proizvođači nemaju sluha za potrebe proizvodnje ovih kultura, već se isključivo drže tradicionalnih usjeva poput žita i kukuruza.
 
HR: Na koji način ste uspjeli plasirati svoje proizvode na zahtjevna zapadna tržišta?
Prije svega smo morali prihvatiti zadane standarde i prilagoditi se zahtjevima pojedinog inozemnog tržišta. Među prvima smo imali HACCP standard u Srbiji, prvi smo imali organski certifikat i to su sve bile određene ulaznice prema zapadnim tržištima.
 
HR: Gdje se sve danas mogu naći proizvodi s oznakom vaše tvrtke? 
Naših proizvoda danas, zahvaljujući našim ljudima koji su ih zavoljeli i dalje propagirali u državama u kojima žive, ima u Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj i dr. Kod nas ih ima na policama shopping centara i velikih trgovačkih lanaca do veleprodaja i maloprodaja zdrave hrane, a proizvodi se mogu kupovati i preko interneta. Sretna okolnost vezana uz naš biznis je i činjenica kako su se ljudi sve više počeli baviti sobom, vodeći računa što jedu i kako izgledaju. Uz naše proizvode, zasigurno imaju bolju i zdraviju prehranu što im se u konačnici itekako reflektira na opće zdravsteno stanje. Iako se ponekada činilo kako smo na putu bez povratka, sve navedeno govori kako se moj trud i trud svih uposlenih u našoj tvrtki isplatio.
 
 
 
 
 

Uvodnik

Tjedni komentar

Svejedno?

Nedostaje li nam u krizna vremena moć rasuđivanja?

Vijesti