O NAKLADNIČKOJ DJELATNOSTI NIU HRVATSKA RIJEČ
I KNJI®EVNOM ČASOPISU KLASJE NAŠIH RAVNI

 

U jeziku je sadrľana naša prošlost, sadašnjica i budućnost, u njemu mi koji smo s limesa, s oboda, s ivice, s ruba ili prostorno znatno udaljeni od matice, mi koji smo rastepeni i raspršeni, rasuti ostatak ostatka autohtone hrvatske manjine u Bačkoj, Srijemu i Banatu što se u Panoniju doseljavala u migracijskim valovima i prije i nakon 1241. godine – postajemo i jesmo jedno s našim središtem. Gubljenjem jezika, najčešće zauvijek gubimo hrvatski identitet budući da jezikom uspostavljamo sve što je nacionalno, pa i nacionalnu knjiľevnost. Ukoliko izostane jezik, gasi se bitna identifikacijska odrednica, namjesto koje se ucjepljuju osjećaji raspolućenosti i marginalnosti.

 

Stoga je knjiľevnost hrvatskih manjina istodobno izraz duha hrvatskog naroda, onoga matičnoga kojemu pripadamo, ali istodobno i sraz navlastitoga manjinskoga poloľaja naspram većinskog okruľenja, pa i naspram matice. U njoj se – knjiľevnosti dakle – uz egzistencijalno stanje naše manjine mogu zrcaliti i mnoge velike teme svijeta u kojemu ľivimo. Neovisno jesu li izrečene i napisane u lokalnom ili u regionalnom govoru, u dijalektu ili u standardnom, knjiľevnom jeziku, gotovo uvijek imaju i prepoznatljivu motivsku, tematsku, estetsku, kulturnu oznaku ruba. Prestanemo li govoriti, pisati i ľivjeti u materinskom jeziku, prestanemo li danomice ustrajavati na uspostavi komunikacije unutar sebe, na rubu, na obodu, i dakako prema središtu – mrtvi smo i glede ruba i glede matice, a gubitak identiteta utoliko je bolniji što je veća i izraľenija svijest o pripadanju.

 

U tome posebno značajno mjesto ima Nakladnička djelatnost NIU Hrvatska riječ i knjiľevni časopis Klasje naših ravni, budući da su naša vlastita identifikacijska odrednica prema drugima, ali i prema sebi! Tamo gdje te svijesti i odrednice nema, prije ili kasnije će prevagu zadobiti jezik većinskog naroda, kada će se i na djelu pokazati uistinu nezadrľiva, brzonastupajuća pravocrtna asimilacija.

 

Zapitajmo se, najzad, na što moľe računati hrvatski pisac koji po svom biću pripada prostoru Podunavlja, hrvatskom narodu i jeziku i ne piše knjiľevna djela na jeziku zemlje u kojoj ľivi, ili na njemu piše tek povremeno? Nadalje, gdje je mjesto hrvatskog knjiľevnog pisma iz Podunavlja, sudbinski i tematski vezanog za stanoviti geografski i kulturni prostor koji je pored kulture i knjiľevnosti većinskog naroda, također, određen i kulturnom i knjiľevnom polifonijom ovdje ľivućih manjina, pri čemu je svaka u nastojanju očuvanja svoga individualiteta. Iz tih (i drugih još!) razloga hrvatsko knjiľevno pismo nastalo na limesu, na rubu, u području izmiješanosti i stapanja, neprestanog doticanja i razdvajanja među narodima nuľno stoji naspram kulture većinskog, ali i drugih manjinskih naroda, a istodobno i naspram kulture matičnog naroda, mnogo češće traľeći sebe u sveukupnosti hrvatske knjiľevnosti no što se ondje uspijeva prepoznati. Napose, gdje bi trebalo biti mjesto knjiľevnosti koju obiljeľava (i) trajno traganje za cjelinom kojoj pripada. I hoće li ondje, i kada će, to hrvatsko knjiľevno pismo (i hoće li uopće i ikada), zauzeti mjesto koje mu, valjda, pripada u prostoru matice? Moľe li onamo prodrijeti s djelima nastalim u kulturnohistorijski preduvjetovanom podneblju, gdje smo stalno izloľeni zahtjevu za mirenjem s lošijom pozicijom, gdje, doduše, postoje i drugi putovi, te su njima i pošli mnogi naši sunarodnjaci odvajajući se od vlastita jezika, njegova i svoga imena.

 

Mjesto onih koji su nam prethodili, pa i mjesto onih koji tek trebaju doći, samo onda će se moći bliľe utvrditi kada započne proces sustavnog sučeljavanja i proľimanja knjiľevnih djela nastalih u ovom podneblju, tijekom svih razdoblja, i njihovih poetika, s djelima koja već jesu dio hrvatske knjiľevne sveukupnosti, te kada se uspostave usporedbe različitosti i sličnosti unutar knjiľevnohistorijskih, knjiľevnojezičnih i knjiľevnokritičkih obzora, vrijednosnih sudova i estetskih postignuća. Kada se utvrde razlozi razdvajanja i ponovnih zbliľavanja, iznuđenih sličnosti i različitosti. No, ni tada se ne bi trebalo potapati u iluziju kako će uspostava dijaloga s kulturom većinskog naroda i s kulturom matičnog naroda pridonijeti boljem pročitavanju i razumijevanju suštine manjinske kulture i knjiľevnosti, njenih prikraćenosti i zakinutosti od kojih nastaje navlastiti knjiľevni sadrľaj, budući da se rub i kada govori jezikom većinske ili matične kulture, uvijek glasa pomalo različito, sukladno svojoj matrici, ako ne i mantri. I ne uvijek i nuľno radi toga jer zaostaje, te se sporije mijenja, već gdjekada što se s oboda prije mogu uočiti mjesta spajanja prošlosti i budućnosti, kada promjene idu od vanjskog ruba prema središtu.

 

Milovan Miković, knjiľevnik